Imenovanje - Bez prerada

Sudjeluj u istraživanjima

Gamifikacija omogućena

Hrvatska

Žensko

<para> Prelijepa zemlja Tajland. Nekoć se zvao Prathet Thai pa onda Sijam. Jedna od rijetkih zemalja svijeta, čiji je izvoz veći od uvoza. Veliki svjetski izvoznik riže, kaučuka, šećera, konzervirane tunjevine. Sletili smo u Bangkok u petak 02. siječnja 1981. Izgradio ga je prije 200 godina kralj Rama I. Njemu u počast naš se hotel zove „Hyatt Rama“.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="874936be-6407-11eb-85aa-0242ac120021" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Gradio ga je i sagradio, jer je želio da glavni grad njegovog novog Sijama bude što dalje od zapadnih granica. Burmanci, neprijatelji Sijama, po tko zna koji put prodrli su u njegovu zemlju i do temelja srušili dotadašnji glavni grad Ayutthayu. Rat između suparničkih zemalja, uz manje prekide, trajao je 400 godina i obično završavao prodorom Burmanaca i rušenjem Ayutthaye. Zato je kralj odlučio preseliti dvor i izgraditi novi glavni grad. Izabrao je ušće rijeke Chao Praye u sijamski zaljev.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86c30cd8-6407-11eb-bab2-0242ac12001a" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Sagradio je prekrasan grad, koji je brzo postao glavna atrakcija Azije. Na ulazu u naš hotel stoji izrezbareni poziv „Let us show you Bangkok, the most beautiful city of Asia“. Ja i danas mislim da je Bangkok stvarno najljepši grad Azije. Tri smo dana proveli u razgledanju tih ljepota.</para><para>U kraljevu rezidenciju Krung Thep, između doručka i ručka dozvoljen je ulaz i pregled vrtova i kolekcije zlatnih kočija. Grad je sagrađen na lijevoj obali rijeke Menam. Uz raskošnu kraljevu palaču su rezidencije i vrtovi poglavica i moćnika. Tu je i većina hramova i pagoda. Wat Phra Keo, prekrasan dvorski hram pa Wat Arun sa 74 metra visokim tornjevima pagode. I Buda, koji leži i Buda, koji sjedi i Buda, koji hoda. Male pagode, velike pagode. Boje, ukrasi, blještavilo. I moć, tradicija i mistika.</para><para>I jedan bizarni podatak. Iako na jednoj strani rijeke živi 4,5, a na drugoj 2,5 milijuna ljudi – na rijeci nema ni jednog mosta. Sav se promet odvija barkasama.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86a19350-6407-11eb-b1b6-0242ac120052" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Trećina stanovnika su Kinezi. Većina ih živi u gradovima. Nema ih po selima, gdje se u stotinama pilana priprema tikovo drvo ni u 80 ljuštiona, u kojima se priprema riža. Na splavovima uz obalu rijeke bez struje, vode za piće i kanalizacije živi više od 2 milijuna ljudi. Pola Hrvatske.</para><para>Posjetili smo tvornicu dragog kamenja i tvornicu svile. Bili smo na Thai večeri u teatru – restoranu. Za vrijeme večere divne djevojke plešu sijamske plesove. Naš vodič, Gabi, odvela nas je onda u čudan izlog – lokal. Jedna trećina pripada gostima. Tu, na stoliću, popiju željeno piće. Dvije trećine lokala pripada djevojkama. Tridesetak iznimno lijepih djevojaka, normalno odjevenih tu sjede, leže, čitaju, vježbaju. Ukratko – žive. Stakleni zid ih dijeli od gostiju. One, navodno, ne vide goste, ali gosti vide svaki njihov pokret. Svaka nosi vrlo diskretno svoj broj. Tko zaželi, šapne konobaru broj izabrane djevojke. Ona dođe, porazgovara i popije ponuđeno piće. Naravno, može se dogovoriti i večera ili kakav drugi „spoj“. Pročitala sam svojevremeno da su – od sto najljepših djevojaka, koje se u Njemačkoj bave takvim „spojevima“ njih ¾ Tajlanđanke.</para><para>Bili smo i u noćnom lokalu u kojem se već godinama, svake noći daje isti program. Onaj, koji je snimljen za film „Emmanuelle“ izazvao svjetsku senzaciju.</para><para>U ponedjeljak smo busom putovali na jug. U podne smo ušli u Pattayu. Do Vijetnamskog rata nepoznato i bezlično ribarsko naselje. A za tog rata hotelsko de luxe naselje za obitelji američkih oficira, pilota i stručnjaka, danas svjetski poznati turistički hit.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86c5ba8c-6407-11eb-a545-0242ac120051" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Svega smo 70 kilometara od granice Kambodže, gdje se još vode borbe. Noću, kad priroda zamre, a ptice i valovi utihnu, čuju se povremeno mukli udarci topova i reski zvuk bombi.</para><para>Scenarij je ostao američki. Velike sobe i balkoni. Veliki kreveti i jastuci, obilni doručci, velika golf igrališta i ekskluzivni dućani.</para><para>Naš hotel „Asia Pattaya de Luxe“ bio je sagrađen za visoke mornaričke oficire i njihove obitelji. Umjesto da ti oficiri svaka tri mjeseca – kako im ratni propisi dozvoljavaju – odlaze obiteljima u Ameriku, obitelji su dolazile ovamo. U sigurni Bangkok.</para><para>U uskom pojasu između džungle i mora lijepa je pješčana plaža. Tu se kupamo. U moru i bazenu. U sredini bazena je uvijek napučeni bar sa svim mogućim pićima. Uz bazen su bijeli stolovi na kojima nam za ručak posluže rakove i ribu.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="8779eb74-6407-11eb-9dc3-0242ac120013" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Ovdje 30,000 ribara ulovi godišnje oko 250,000 tona kvalitetne ribe. Svaki ribar ulovi 22 kila svakog dana u prosjeku. Izvoza svježe ribe nema, jer i okolne zemlje izlove više nego im treba. Dio se – naročito tuna – preradi  u konzerve. Ostalo se mora pojesti. Zato je riba i dobra i jeftina. Noći su tople, tropske. Zvijezde kao da su na dohvat ruke. Dok sjedimo kasno navečer oko osvijetljenog bazena, slušamo u tišini mirne noći jeku teških topova i protuavionskih raketa. Granica Kambodže bliža nam je, nego što je Varaždin Zagrebu.</para><para>U utorak 06. siječnja. Dugo se kupamo. More, bazen pa bazen, more. Čekamo suton. To je čarobni trenutak kasnog tropskog popodneva. Zvukovi mora, ptica, zrikavaca, prirode lagano se gase. Čuju se novi. Počinje večer.</para><para>Idemo u ribarsku luku. „Sea food“, svijetle reklame i pozivaju na gozbu. Sjedamo uz samo more. Cijela naša grupa, 14 ljudi.</para><para>Predjelo veliki škampi. Glavno jelo velika, nepoznata, crvena riba. Flaša dobrog francuskog vina 10 dolara. Jeftinija od jeftinog vina kod nas. I tu počinje priča o padobrancu. Ragovaramo o programu za sutra. Osječanin, liječnik, predlaže izlet na susjedni otok. Bijele, beskrajne plaže, skokovi padobranom, divan doživljaj za onoga, tko se usudi. Popilo se dosta vina, neki su bili za, a neki protiv. Moj se muž zalagao za izlet. „Skakali ste već padobranom?“, pita ga liječnik. „Padobran nikad nisam vidio izbliza, ali ću skočiti!“, mirno kaže muž. „Tako svi govore, dok ne dođe čas, a onda se predomisle“. Diskusija se zaoštrila, na kraju je pala i oklada. Večera za cijelu grupu. Čim su to čuli, svi su se opredijelili za izlet, jer su znali da večeru mora platiti ili moj muž ili liječnik.</para><para>Srijeda, 07. siječanj. Brod sa drvenim klupama. Otok Ko Larn, kupujemo ogrlice od školjki. Kupamo se i čekamo. Točno u podne čujemo zvuk malog aviona. Mali, crveni, kao igračka. Jedva nešto veći od malog auta. Bez problema bi stao u našu dnevnu sobu.</para><para>Dva se tajlandska momka, pilot i kopilot, izvlače iz otvorenih sjedišta. Iza njih je u trupu aviona još jedno sjedište za onoga, koji će skočiti.</para><para>Muž šuti. Kao da je njegova sinoćnja hrabrost splasnula, kad je vidio avion. Pokušava se uspeti do zadnjeg sjedišta. Kad se naslonio na rub avion se nagnuo. „Koliko kila ima vaš muž?“, pita me zabrinuti pilot. „Tri puta više od vas“, kažem glasno.</para><para>  „Ženo!“, zove me muž. „Sjećaš li se, što si mi rekla, kad smo se ženili?“. „Ne baš“. „E, ženo, rekla si da nema toga, što ne bi za mene učinila. Evo prilike da to sad pokažeš. Novca za večeru nemamo. Preksutra ujutro se vraćamo, sve smo uglavnom potrošili. Skoči ti. Ja nemogu. Bojim se da ne bi ostao živ“. Pipam složeni, svileni padobran. Osjećam da je trenutak da se uključim. Nije mi svejedno, što će se dogoditi. „Ženo“, kaže muž. „Svak na ovom svijetu boji se nečega. Nekih stvari racionalno, drugih iracionalno. Ja se od djetinjstva silno bojim samo dvije stvari. Morskog psa i zmija. Ako padnem u more, čeka me morski pas. Ako padnem na stablo, čeka me zmija. Na ovih par metara plaže sigurno neću pasti.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="8831891e-6407-11eb-805c-0242ac12003f" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Ako ti skočiš, kleknut ću nasred splitske rive i naglas reći: Ljudi, prsio sam se i kladio da ću skočiti iz aviona. Kad sam ga vidio, bilo me strah. Skočila je žena umjesto mene“.</para><para>Mislila sam se trenutak, dva. Laganija sam i mlađa, ja ću skočiti.</para><para> Jedan, dva, tri – prilazim pilotu i kažem: „Ja ću skočiti, imam više iskustva od muža“. „Gospođo, ako niste skakali, molim vas, nemojte“. Ne odgovaram mu direktno, samo ponavljam: „Imam dovoljno iskustva, sve će biti u redu“.</para><para>Naši iz grupe su iznenađeni i začuđeni. Ali nitko ne komentira.</para><para>Pilot i kopilot niži su od mene. Vezuju me sa svih strana. Osjećam se, kao da su me okovali. Oba imaju crvene hlačice, avion je crven, remeni su crveni, padobran je crven. Pred očima, sve mi titra crveno.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86af86ae-6407-11eb-b532-0242ac120037" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Dok me vezuju, gledam grane obližnje džungle i njihove šiljate vrhove, koji se prijeteći ljuljaju na vjetru. Kasnije sam pročitala da je u desantu na Normandiju svaki šesti saveznički padobranac ostao visiti na jednoj od takvih grana. Okrećem glavu, ali mi nije ništa lakše. Ocean, tako prijateljski prijatan uz plažu, zločesto je tamne boje tamo dalje. Između ta dva zla je plaža. Lijepa, meka, čista, ali široka svega dvadesetak metara. Tu moram doskočiti. Tu ću i doskočiti.</para><para>Pilot mi kaže: „Sjedite gospođo, mi ćemo vam dati upute o skoku, a naš instruktor ostaje na plaži. On će vam pomoći da doskočite.“</para><para>Propeler se naglo zavrtio i podigao oblak pijeska. Instinktivno sam se okrenula da zaštitim oči. Dotle se avion udaljio od obale. Začas smo se popeli na željenu visinu. Mislim da mi je kopilot rekao da smo na 1100 metara visine. Kleknuo je na svoje sjedište i okrenuo se meni. Nisam ga mogla čuti od buke motora i strujanja zraka. Dao mi je znak da ustanem i otpustim crveni remen. Digla sam se i otpustila. Rukom mi je dao znak da skočim desno od aviona. Skačem i lebdim u zraku. Krasna slika otoka, plaže, oceana. Mali crveni avion, kao neki zločesti kukac bježi iz mog vidokruga.  Potežem vezicu, padobran se otvara kao neki prelijepi crveni cvijet. Ljuljam se i letim prema plaži. Instruktor viče u zvučnik: „Lijevo jače, pusti desno!“. Povlačim vezice, divan je taj osjećaj slobodnog leta. Ljudi na plaži su sve veći. Prepoznajem našu grupu. Mašu mi, a ja jurim pravo na njih. Preskačem grupe kupača i letim pravo na plažu. Doskok na pijesak, posrćem, ali se uspravljam.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86b2f9ec-6407-11eb-b345-0242ac120027" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Aplauz. Svi plješću. Kupači, gosti, prodavači školjki, mornari na drvenom brodu, svi se raduju. Opkoljena sam Tajlanđanima, koji skidaju i slažu padobran. Mjere doskok. 4 metra od mora, 18 metara od đungle. „Odlično ste to izveli“, kaže mi instruktor. „Čestitam!“.</para><para>Pitam ga skaču li žene često. „Ne“, kaže i smije se. „Ovdje je do danas skakala samo jedna Amerikanka. Debela, crna, ne tako lijepa, plava djevojka“.</para><para>Prilazi muž. Kaže samo: „Znao sam“ i ljubi me.</para><para>Sjedimo navečer iznad plaže. Slična je plaži sa otoka, na kojem smo jutros bili. Iza nas je bazen, osvijetljen, pun gostiju. Gledamo more. Nema mjeseca samo bezbroj zvijezda. To je Indijski, najmanji od svih oceana. Ime mu je dao, davne 1,473 godine, Bartolomeo Diaz. Plovio je ovuda sa svojim Portugalcima 55 godina, prije nego je Kolumbo pokušao pronaći kraći put do Indije.  </para><para>Kad smo se vratili kući, sa ulaznih vrata stana skinuta je mjedena pločica sa natpisom inženjer, ime i prezime muža. Zamijenjena je bijelom pločicom i plavim slovima: moje ime i prezime pa padobranac. Zašto si to učinio? pitala sam muža. „Trebala je to biti šala, ali u toj šali ima gorke istine. Znam puno inženjera, ali nijednu drugu ženu, koja bi umjesto muža skočila u bezdan između đungle i oceana. Zato sam to učinio“.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="86a574ca-6407-11eb-a105-0242ac12001a" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Danas na našim ulaznim vratima stoji pločica boje zlata. Na njoj nema ni mog ni muževog imena, ni mog ni njegovog zanimanja. Samo naše prezime. To je stan inženjera i padobranke, koji bi učinili sve što treba jedan za drugoga. Ili skoro sve. </para>

Padobranac

<para>
      <strong>Žele, ,danas ti je rođendan. Mislim na to već par dana. Ne znam što me toliko zbližilo s tobom, ali želim da ujutro nađeš prvo moju iskrenu čestitku za dug i sretan život od ❤️ ti želi Nevenka !</strong>
    </para>

SRETAN ROĐENDAN ŽELE

<para>Slika je skinuta s Google Images <ulink url="https://www.google.hr/search?q=shangri+la+singapore&amp;source=lnms&amp;tbm=isch&amp;sa=X&amp;ei=QdnTUtX5DYj_ygOglICoDg&amp;ved=0CAcQ_AUoAQ&amp;biw=1024&amp;bih=508#facrc=_&amp;imgdii=_&amp;imgrc=jKn4_261_M_nLM%253A%3Bqn8QgREU9uBcCM%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.cntraveler.com%252Fhotels%252Fasia%252Fsingapore%252Fshangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore%252F_jcr_content%252Fpar%252Fcn_contentwell%252Fpar-main%252Fcn_colctrl%252Fpar-col1%252Fcn_features_containe%252Fcn_manual_feature_2%252Fcn_image_2.size.shangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore-109041-3.jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.cntraveler.com%252Fhotels%252Fasia%252Fsingapore%252Fshangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore%3B1024%3B768">https://www.google.hr/search?q=shangri+la+singapore&amp;source=lnms&amp;tbm=isch&amp;sa=X&amp;ei=QdnTUtX5DYj_ygOglICoDg&amp;ved=0CAcQ_AUoAQ&amp;biw=1024&amp;bih=508#facrc=_&amp;imgdii=_&amp;imgrc=jKn4_261_M_nLM%253A%3Bqn8QgREU9uBcCM%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.cntraveler.com%252Fhotels%252Fasia%252Fsingapore%252Fshangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore%252F_jcr_content%252Fpar%252Fcn_contentwell%252Fpar-main%252Fcn_colctrl%252Fpar-col1%252Fcn_features_containe%252Fcn_manual_feature_2%252Fcn_image_2.size.shangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore-109041-3.jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.cntraveler.com%252Fhotels%252Fasia%252Fsingapore%252Fshangri-la-hotel-singapore-singapore-singapore%3B1024%3B768</ulink></para>

Hotel Shangri La

<para>Napisala sam i objavila 19 članaka. Po vašim sam komentarima zaključila da dobar putopis nije garancija za interesantan članak. Većina od vas traži u članku „još nešto“. Novo, nepoznato, nedoživljeno. U članku o Andama bila je to večera sa Indijancima.</para><para>Stekla sam dojam da dobar članak – kao i dobar kolač - mora imati jasan recept, koji se neće šablonski ponavljati. Mora imati i novi izgled i novi sadržaj, ne smije biti „kao onaj jučer“. Dobro je, ako naslutite u njemu nešto, što niste dosad vidjeli ili, još bolje, nešto, što zapravo i ne znate što je.</para><para>Tražila sam u sjećanjima takav recept i našla ga. Ako je netko od vas i bio u Andama, pa ako je i večerao sa Indijancima, u posjetima vragu sigurno nije bio. Evo kako se to dogodilo.</para><para>Korporacija, za koju je muž radio, zatražila je od njega da otvori ured u Zagrebu. Sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća bila je to skoro „nemoguća misija“. Bilo je onih, koji su to željeli omogućiti, ali i onih koji nisu.</para><para>Živjeli smo u Švedskoj i čekali. Mužu su ponudili da – čekajući na odluku iz Zagreba – organizira aktivnost  koju su nazvali „Human resources“. Moglo bi se prevesti „briga o ljudima kojima raspolažemo“.</para><para>Bilo je to vrijeme jake ekspanzije azijskih tvornica na tržišta Europe. Da bi taj pritisak smanjili, u Švedskoj su odlučili ojačati svoju prodajnu mrežu u Aziji i izgraditi dvije tvornice. Za jednu od njih odabran je Singapur, a za direktora je postavljen stručnjak, koji je prije toga neko vrijeme radio kao instruktor u sličnoj tvornici nedaleko Sarajeva. Nazovimo ga Kurt. Muž ga je poznavao i to je poveznica vraga i vrača s nama.</para><para>Nova tvornica u Singapuru bila je u fazi dovršenja, kad je stigao neobičan poziv. „Radi se o vrlo delikatnoj stvari, o kojoj moramo što hitnije razgovarati, kako ne bi ugrozili invensticiju“, pisalo je u pozivu.</para><para>Nije bilo jasno o čemu se radi, pa ni koliko dugo može trajati boravak u Singapuru. Odlučila sam zato otputovati s mužem. Kurt nas je dočekao na aerodromu i smjestio u hotel „Shangri La“, koji je u to vrijeme bio cijenjen kao peti najbolji hotel svijeta. Na večeri mi je Kurt značajno rekao: „Dođite, gospođo, i vi ujutro. Zanimat će vas.“. O problemu nije rekao ni riječi. Šveđani često na poslovnoj večeri ne  govore o poslu.</para><para>Ujutro nas je Kurt „pokupio“ u hotelu. Popili smo kavu u njegovoj kancelariji, obišli tvornicu i izašli u vrt.</para><para>Prije nego nastavimo šetnju vrtom, želim reći nešto o Singapuru. O sredini, u kojoj je tvornica izgrađena.</para><para> Singapur znači „lavlji grad“. Ta otočna država leži između pet kilometara udaljenog malajskog poluotoka i indonežanskog otočja Riau. Otok Singapur nešto je veći od Brača. Državi pripadaju i 54 manja otoka, od kojih je tek polovica naseljena.</para><para>Vrlo povoljno smješten u uskom prolazu između Indijskog oceana i Južnokineskog mora, Singapur privlači brodove svih zastava. Izrastao je u najveću kontenjersku luku svijeta. Kroz nju prođe godišnje 25 milijuna kontenjera. To je milijun vlakova. 2.739 vlakova dnevno ili 114 svakog sata. Godišnje se pretovari 450 milijuna tona tereta, kojeg dovuku 45.000 brodova.  123 svakog dana.</para><para>Do ekvatora je svega 140 kilometara. Tijekom cijele godine u gradu je 27°C, plus, minus 1°C. U državi živi 77% Kineza, 14% Malajaca i 8% Indijaca. Ključ uspjeha ove države su različiti afiniteti njezinih različitih nacionalnosti. Kinezi drže industriju i ugostiteljstvo, Malajci politiku i državnu upravu, a Indijci trgovinu. Politikom, dakle, upravlja manjinski narod. Kineze nije nitko potjerao iz politike niti Malajce u nju natjerao. Jednostavno oni „imaju sluha“ za ono što rade. I sva tri ključna naroda zadovoljna su ulogom, koju imaju. Oko grada je izgrađeno 16 novih satelitskih naselja u kojima živi 1.850.000 ljudi, a to je polovica sveukupnog stanovništva države. Zakon propisuje da u ovakvom naselju etnički sastav treba odgovarati onome u državi. Smrtnost dojenčadi ovdje je najmanja na svijetu, a prosječno trajanje života 82 godine.</para><para>Kažu da religijskih trvenja nema. Budista je 42%, a kršćana i muslimana po 15%. Ravnotežu drži 15% vjerski neopredijeljenih. Oni su „korektor svakoj neprimjerenoj inicijativi“.</para><para>Teško je zato shvatiti da se u takvoj sredini može odviti doživljaj, kojeg ću vam sad ispričati.</para><para>Oko tvornice njegovan, travom pokriveni vrt. Uz ogradu kućica sa vrtićem. Ukrašena, osvijetljena, pokrivena crvenim crijepom. Kroz prozorčić se nazire stol i tanjuri. Prilazimo kućici. „Jeli ovo kućica za Barbiku?“, pitam Kurta. „Možda dolazi i Barbika, ali u kući zasad stanuje samo vrag“, mirno odgovara Kurt i priča nam nevjerovatnu priču.</para><para>„Kako znate, odlučili smo ojačati našu prisutnost u Aziji. Za centar novih aktivnosti izabrali smo Singapur. Ova nova tvornica dio je toga plana. Gradnja je završena, izabrali smo radnike i predradnike i poslali ih na školovanje u Njemačku. Dio rukovodstva, stručnjaci i sekretarice stigli su iz naših europskih tvornica. Prošle subote htjeli smo i službeno otvoriti tvornicu, ali se dogodilo nešto vrlo čudno, što nas je omelo i zaustavilo“. Kurt je znalački zašutio da podigne razinu dramatičnosti.</para><para>„U vrtu ispred tvornice se pojavio čudno odjeveni prosvjednik. Objasnili su nam da je to mjesni vrač. Zapalio je vatricui zatražio da se radovi odmah prekinu“. „Na ovom terenu već dugo živi vrag i neće ga nikad napustiti. To je njegov dom. Proklet će tvornicu i svih, koji u njoj rade, kao i sve proizvode koji iz nje izađu, ako ne nađemo rješenje koje će zadovoljiti obe strane“. „Nama je to bilo vrlo smiješno, ali se dio lokalnih radnika smrtno uplašio. I to veći dio njih, gotovo svi. Povukli su se u tvornicu, dugo su šaputali i odlučili napustit tvornicu, dok se problem s vragom ne riješi. Tamni oblak straha nadvio se nad tvornicom. I sekretarice, koje su stigle iz Europe, su se uplašile i poželile vratiti kući. Kad vam kažem da ja ne vjerujem u vraga, ali da ni meni nije bilo prijatno, shvatit ćete zašto smo vas pozvali. Odluku treba donijeti što prije, a mi to sami nismo u stanju. Ne želimo preuzeti toliku odgovornost“.  </para><para>„Odluku nije teško donijeti“, rekao je moj muž. „U tvornicu je uloženo brdo novca. U školovanje kadrova isto tako. Kad se tome doda bruka, koja bi se brzo proširila, ako odustanemo i šteta, koju bi od toga imali posve je jasno da odustati ne možemo i nesmijemo. Moramo, dakle, saslušati vraga. Nađite tog vrača i recite mu da njega i vraga pozivamo na pregovore u Europu. U neku od zemalja u kojoj imamo tvornicu. Nastojte da se i ja već sutra nađem sa vračem“.</para><para>Odlučila sam da ne idem ponovo u tvornicu. Što je noć bila bliža, to je i moj nemir rastao. Što da vam kažem. I ja sam se uplašila.</para><para>„Protivno mom očekivanju“, rekao mi je muž, kad se sutradan vratio u hotel, „vrač se pojavio u tvornici nakićen, obojen, vjerovatno i drogiran, ali se ponašao mnogo mudrije nego sam očekivao. Sažeto je izložio svoja stanovišta. Prvo – putovanje u Europu nikako ne dolazi u obzir, jer vrag nikad neće napustiti livadu, a on mora biti tu negdje kad budemo pregovarali. Drugo – konačni dogovor mora biti preciziran ugovorom, kojeg će potpisati obe strane. Na kojem jeziku, pitao sam ga.  Može na engleskom. Što treba sadržavati taj ugovor, pitao sam dalje. Definicije koje će na ovom terenu regulirati i osigurati život dostojan vraga, odgovorio mi je“.</para><para>Od ručka do večere Kurt i muž su u našem hotelu radili na ugovoru i neprekidno bili u vezi sa Švedskom. Prevladalo je mišljenje da je ugovor samo izgovor, kako bi se dobio novac i hrana pa da mora biti što kraći. Sjećamo se još i danas nekih detalja.</para><para>Dio vrta ogradit će se žicomi taj dio neće biti vlasništvo tvornice. Na tom ograđenom dijelu izgradit će se kućica dimenzija tih i tih. Kućica će se prikladno namjestiti i osvijetliti. Jednom dnevno, oko podneva, tvornica će dostavljati 4 obroka hrane, koju tog dana budu dobili radnici u radničkom restoranu. Uz hranu se neće dostavljati nikakvo piće, osim vode. Svakog petka u podne ubacit će se u kućicu kuverta sa prosjekom primanja rukovodećeg osoblja za tu sedmicu.</para><para>  Prijedlog teksta upućen je izvršnom direktoru korporacije. Tražio je dvije izmjene. Prvo da u kuverti bude iznos koji odgovara prosjeku primanja svih zaposlenih a ne rukovodećeg osoblje, jer „klijent“ nije pružio dokaze o visokoj stručnoj spremi. I drugo – treba ubaciti član o trajanju ugovora. Pošto „klijent“ živi vječno, a mi ograničeno, ugovor neka traje, dok tvornica bude u pogonu na „njegovoj“ livadi.</para><para>Sutradan je ugovor potpisan. Svi su bili zadovoljni, ali ne zadugo. Kad je nastupio period kolektivnog godišnjeg odmora, izbio je neočekivani problem. Što će vrag jesti tih 15 dana? Tvornica je odlučila ostaviti jednu od djevojaka, koje su radile u kuhinji. Svakog je dana kuhala i u podne nosila četiri obroka u kućicu.</para><para>Kad je muž odlazio u penziju, dobio je veliko priznanje švedske vlade. Zlatnu medalju za posebne zasluge učinjene Švedskoj. Medalju mu je predao švedki ambasador u prisustvu hrvatkog ministra vanjskih poslova. Mislim da je u toj zlatnoj medalji bilo i tragova te singapurske zgode. Čula sam – ne jednom – da je za riješenje te vražje zgode trebalo vraški puno vražjeg umijeća, na kojem u Švedskoj ponekad oskudijevaju.</para><para>Ne znam, stoji li kućica još uvijek u vrtu. Stajala je tamo puno godina pa vjerujem da i danas stoji. </para>

U gostima kod vraga

<para>Ovih dana obradovala nas je rođendanska čestitka, koju je moj muž dobio od direktora hotela Princess Lanka, o kojem sam pisala u svom članku "Popodnevni čaj na Sri Lanki". Tamo smo boravili 2004., koji mjesec prije strahovitog Tsunamija, koji je razorio čitav prvi kat ovog prekrasnog ayurvedskog hotela. Danas je hotel u potpunosti obnovljen i opet je na top listi hotela koji nude najbolje ayurvedske tretmane. Direktor nas je ljeto nakon Tsunamija posjetio na Braču i ispričao nam strahote koje su proživjeli u vrijeme tog nemilog događaja.  </para>

Čestitka sa Sri Lanke koja nas je razveselila

<para>Dobili smo prinovu, french bulldoga. Unuci se jako vesele. ?</para>

Nekadašnja carinarnica , danas Kulturni Centar

<para>Patricia vodi bar. Poneko naruči kavu, ali većina traži koktel. Patricia je majstor koktela. Ima pregamentnu knjigu u kožnom uvezu sa 110 recepata najpoznatijih svjetskih pića. Svaki recept ima svoj broj i ime. Inače coctail znači doslovno pijetlov rep. Ipak, najviše se pije irish coffee.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

<para>Ima 78 kuća skrivenih između palminih stabala, cvijeća i ukrasnih grmova. Istočna obala Zanzibara smatra se najljepšom obalom svijeta.</para>

Turističko naselje "Mapenzi"

<para>Najsnažniji dojam ostavljaju izrezbarena vrata, simbol Zanzibara. U Stonetownu ima još oko pet stotina takvih vrata. Na njima je izrezbaren datum početka gradnje. Arapska kuća ima izrezbarenu ribu, a indijska lotos.  Kažu da bi vlasnik najprije naručio vrata, učvrstio ih i tek onda počeo gradnju kuće.</para>

<para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

<para>U kišno jutro izašli smo u centar Stonetowna, gore je tržnica i ribarnica, a dole pošta.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

<para>Ovaj križ izrađen je od drva grane  ispod koje je Livingstone umro. Granu su dovukli iz današnje Zambije doktorovi drugovi - misionari i iz nje sklopili križ.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

Križ

<para>Rukom dodirujem ostatak stabla na čije su grane vješali robove kao neku robu u izlogu.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

Slika iz anglikanske crkve

Farma sa začinima

<para>Glavno bogatstvo Zanzibara su začini. Posjetili smo ovu farmu začina na kojoj uzgajaju klinčiće, kokosov orah, muškatne oraščiće, cimet, papar, vaniliju, ali i rižu, banane i tropsko voće.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

<para>Dar švedske vlade. Ovdje je nekoć bila tržnica robova, iznad koje su kasnije misionari podigli crkvu.</para><para>*vezano uz članak "U kući doktora Livingstona"</para>

Padobranac

SRETAN ROĐENDAN ŽELE

Hotel Shangri La

U gostima kod vraga

Čestitka sa Sri Lanke koja nas je razveselila

Nekadašnja carinarnica , danas Kulturni Centar

Turističko naselje "Mapenzi"

Križ

Slika iz anglikanske crkve

Farma sa začinima

Spomenik robovima

Težina pripreme

Grupa jela

Način pripreme