ZORAIDIN IZLET U DOBA KORONE / Cestom do šetnice/

             Veoma često kao kviz pitanja traže se nazivi povijesnih cesta, kao Napoleonova, Rimska ili neka druga cesta. Neke odgovore sam znala, a na ovom izletu sve se vrtilo oko nekih cesta o kojima nam je na sebi svojstven način pričala Zoraida.

Čim smo krenuli put Biokova, upozoravala nas je da gledamo lijevo, desno, gore ka gomilama gdje se nalaze ostaci utvrda, pokazivala nam je i pripovijedavala nam je o Napoleonovoj cesti čija trasa je ovuda prolazila.

              Što je to Napoleonova cesta?

 Napoleonova cesta „Route Napoleon” išla je smjerom od Ljubljane prema Postojni i Rijeci, potom preko Bakra i Novog do Senja, pa je preko Vratnika prešla u Otočac i nastavljala smjerom Perušić – Gospić – Gračac – Knin i dalje preko Vrlike, Sinja, Trilja, Vrgorca i Norina do Dubrovnika, s nastavkom prema Kotoru, Budvi i Albaniji.

                        Cesta je nazvana po caru Napoleonu jer se htjelo odaslati  političku poruku susjednom Osmanskom Carstvu, kao i stanovnicima pokrajine da će cesta će biti jamac sigurnosti Ilirskim pokrajinama, odnosno Francuskomu Carstvu protiv Osmanskoga Carstva.

Gradnja cesta u Dalmaciji ima svoje korijene u doba antike i Rimskoga Carstva. Već se u to doba shvatila se važnost izgradnje cesta, kako radi vojnih i strateških ciljeva, tako i radi razvoja trgovine i povezivanja golema teritorija pod jednom upravom. Tijekom srednjeg vijeka važne su komunikacije između panonskoga i jadranskoga prostora. Tu imamo tzv. Vojničke ceste između Zagreba i Knina preko Bihaća. Isto je tako još u ranom srednjem vijeku izgrađena tzv. Kraljevska cesta između Nina i Knina.

Ceste nisu građene u vrijeme dok su Mlečani vladali ovim krajevima. Postavlja se pitanje, zašto? Veneciji kao pomorskoj sili, čija se trgovina obavljala morem, bilo je stalo do razvoja primorskih mjesta i njihovih luka. Razvoj komunikacijskih putova u unutrašnjosti Dalmacije nije joj bio u interesu. Smatrali su da bi gradnja cesta u zaleđu omogućila brži prodor osmanskih vojnih trupa prema obali i na taj način predstavljala stalnu opasnost za Jadran koji je bio pod njihovim izravnim utjecajem.

                         Gradnja cesta i putova utjecala je na ukupni gospodarski razvoj zemlje, a poglavito u Dalmaciji, koja je Francuzima bila nepoznata zemlje „ terra incognita”.  Izgradnja povijesnih cesta u Dalmaciji za vrijeme francuske uprave bila je među najvećim građevinskim investicijama.

Francuske ceste građene su najvećim dijelom uz pomoć lokalnoga stanovništva pokrajine, koje je bilo glavni izvor radne snage. Doprinos stanovništva bio je prijeko potreban za gradnju i izuzimanje se nije toleriralo. U svojim sjećanjima maršal Marmont spominje činjenicu da oni koji nisu htjeli raditi, a uglavnom bi se radilo o stanovnicima gradova, mogli su izbjeći rad ako bi našli osobu koja će ih zamijeniti u radu te ako bi platili vlastito izuzeće od radova, međutim, tu mogućnost nije, iz materijalnih razloga, mogao koristiti običan puk. Seljaci su odrađivali težak fizički posao u zamjenu za malo kruha i novčanu naknadu. Građani su se najčešće pozivali na pripomoć putem proglasa. No, daleko od toga da su stanovnici krajeva pokraj kojih bi cesta prolazila imali izbora ne odazvati se pozivu.

Danas je vidljivo da je nakon više od 200 godina cesta u izvrsnom stanju, osobito iznad Brela iako nije održavana niti popravljana. Ova trasa Napoleonove ceste u turističke svrhe na području Brela dobro je prezentirana. Na trasi Napoleonove ceste izgrađene su i proširene današnje ceste. Dužina tih cesta u Dalmaciji je bila oko 500 km.

                        Krećući se Biokovom možemo samo razmišljati kako je prije 200 godina ljudima bilo graditi cestu. Ova današnja izgrađena cesta uska je, dosta problematična jer je širina veoma mala, mimoilaženje se mora vršiti zaustavljanjem na proširenju i propuštanjem vozila koje dolazi u susret .Rubnik ceste omeđen je kamenom i pogled u ponor izaziva strah.

                  Obzirom da smo nešto saznali o Napoleonovoj cesti, vratimo se na ono što je glavni razlog našeg izleta, a to je Nebeska šetnica koji se nalazi u sklopu Parku prirode Biokovo.

Biokovo je zbog svoje jedinstvene geomorfologije, bioraznolikosti, ljepote 1981 .godine proglašen parkom prirode. Prostire se na površini od 196 km2 i obuhvaća planinski masiv od prijevoja Dupci do Gornjih Igrana, a to je dužine negdje oko 30km.

Kako doći do Nebeske šetnice ?

                 Ako se dolazi iz pravca Splita ili pak autoputa u svakom slučaju mora se proći kroz Makarsku, pa krenuti u pravcu Vrgorca. U jednom trenutku vidjet ćemo oznaku "Kotišina- Botanički vrt" Ako imamo vremena svratimo do tog vrta upoznat ćemo ono što je karakteristično za ovo područje :bukve, jele , crni dalmatinski bor , a i endemske vrste :biokovsko zvonce, biokovska zečina i dr....Nastavimo dalje cestom i negdje oko 6-7 km od Makarske vidjet ćemo velike oznake koje govore da je lijevo ulaz u Park prirode Biokovo , a primijetit ćemo i da je u istom pravcu i Skaywalk... Na ulazu u park mora se kupiti karta, cijena za odraslu osobu je 50 kuna . Autobusi se ne propuštaju jer širina ceste to ne dozvoljava . Negdje na udaljenosti od 13-tak km veliko je proširenje i tu je s lijeve strane Nebeska šetnica. Ovaj put je uzak, veoma nezgodan za mimoilaženje... prvi dio puta prolazi kroz šumu crnog dalmatinskog bora . Dalje, s lijeve stane pogled je prekrasan , otoci Brač, Hvar , u daljini Vis. Ono što je za nas bojažljive nezgodno je konfiguracija terena, padina prema moru. Vozit se mora oprezno.

U jednom trenutku s lijeve strane ugledali smo Nebesku šetnicu- Skywalk .

 Gradnja šetnice finansirana je iz Sredstava Europskog fonda za regionalni razvoj. Vidikovac je izgrađen u obliku potkove izvan litice sa staklenom plohom za hodanje. Šetnica se nalazi u jugozapadnom dijelu Parka prirode Bikovo, na predjelu Ravna vlaška, na visini od 1228 metara nad morem. Ja sam bila pod grčem , nisam se ugodno osjećala. Nije mi bio ugodno pogledati u noge i ispod vidjeti "provaliju". Jedva sam čekala da siđem sa šetnice.

 Saša gleda otoke...

Zoraida i ja

U sklopu vidikovca je i geološki stup- trodimenzionalan prikaz stijena koje su formirale područje Biokova od njegovog postanka do danas s geološkom tablicom vremena i opisom starosti i vrsta stijena.

                   Kada se prođe ovaj dio može se nastaviti dalje prema najvišem vrhu Biokova , a to je Sv. Jure. Isti se nalazi na visini od 1762m n/m. Na samom vrhu do izgradnje TV repetitora , a to se dogodilo 1965.godine bila je stara crkvica Sv. Jure. Ta crkva prvi put se spominje 1640.godine kao skromno svetište u putopisu franjevca Pavla Pelizzea iz Rovinja. Radilo se niskoj kamenoj građevini ukopanoj u zemlji. Imala je samo jedan otvor prema jugu. Ta crkva vremenom i "zubom" godina izgubila je svoj izgled, tako da je 1968. izgrađena nova crkva tj.ona koja danas tamo postoji. Izgradnja je izvršena malo dalje , tj. malo istočnije od stare crkve. Malo je viša od stare , kvalitetnija i posvećena je također Sv.Juri. Krajem srpnja svake godine održava se misa u ovoj crkvi i ovaj svetac u ovomu podneblju zove se Sv. Jure Biokovski .

               Nakon šetnje Nebeskom šetnicom i uživanjem u pogledu uputili smo se prema selu Kokorići . Da bi stigli do njih morali smo proći Gornje Igrane , Duge njive, Kljenak, Višnjicu . Krećući se tim putevima razmišljali smo o težini izgradnje bilo kakvih cesta na području. Išli smo područjem kuda je išla Rimska cesta.

RIMSKA CESTA išla je od Salone do Narone .

Prije dva tisućljeća carski namjesnik Publije Kornelije Dolabela izgradio je gotovo 600 kilometara cesta kojima je premrežio  tadašnju rimsku provinciju Dalmaciju. Iz Salone je kretalo pet trasa, a cesta prema Naroni i danas je velikim dijelom žila kucavica unutrašnjosti Dalmacije i susjedne Hercegovine. Ona od Solina i Klisa, preko Trilja, Ciste i Lovreća vodi do Imotskog te dalje za Hercegovinu, kroz Ljubuški, da bi završila u Vidu kod Metkovića – rimskoj koloniji Naroni. Temelji i trasa su joj rimski, a nalazila se na središnjem dijelu važne rimske magistrale koja je vodila kroz zaleđe jadranske obale. Ta je magistrala započinjala u Akvileji na sjeveru Italije i završavala u Dirahiju, odnosno Draču u današnjoj Albaniji. Odatle se kao "Via Egnatia" nastavljala prema Konstantinopolu/Carigradu. 

Do gradnje autoceste kroz unutrašnjost Dalmacije apsolutno niti jedan zahvat u prostoru nije na takav način obilježio jedno vrijeme i naredna stoljeća do naših dana.

Pogled na autocestu i Vrgorac

 Činjenica je da je uz manje promjene ova trasa kontinuirano korištena, pa uz nju nalazimo značajnu prirodnu i kulturnu baštinu iz svih povijesnih razdoblja.Trasu Salona -Tilurij - Bigeste - Narona danas prepoznajemo kao liniju koja spaja pedesetak nevjerojatnih prirodnih i kulturnih lokaliteta, od kojih su dva sa stećcima – Crljivica i Bijača/Hercegovina /  odnedavno uvršteni na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

KOKORIĆI su sljedeća naša postaja.

Posjetili smo rodnu kuću Antuna Prže Prvana . Radi se o kući tj.kuli. Na njoj se vide prorezi na zidovima koji su služili za obranu. Cijeli kompleks je odraz života ljudi ovog područja u XVII-XVIII stoljeću. Tu je izložena originalna odjeća Antuna Prže , njegovo naoružanje, biblioteka.

U sklopu kompleksa je i crkvica Sv.Ante iz kraja XV stoljeća.

O ovome kraju i o Vojvodi Prvanu pisao je Alberto Fortis, talijanski putopisac koji je zapisao Baladu o Hasanaginici. Fortis je ovaj kraj posjetio 1772. godine. Fortis u svom putopisu "Put po Dalmaciji " kaže "'Nikada dok sam živ neću zaboraviti doček i srdačno gostoprimstvo što mi ga je učinio vojvoda Pervan u Kokorićima" Postoji legenda koja kaže da je u kuli , odnosno Kokorićima rođena Hasanaginica.

Današnji vlasnik uredio je cijeli kompleks na način da je vodio računa o povijesti i duhu vremena kada je ovdje živio Antun Prže Prvan, a naravno prilagodio je i potrebama modernog gosta.

                     U nastavku posjetili smo Cisto Provo i lokalitet Crljivica. O ovome sam pisala u blogu:

https://www.coolinarika.com/preview/clanak/putujemo-i-ucimo-lekcija-stecci-/

Sada smo gradivo ponovili i utvrdili slijedeće:

Cista Provo, značenje njenog naziva je :Cista=cesta, provo= zemljana, prašna.

Stećci su grobni biljezi nastali krajem XIV do XVI stoljeća. Kako i zašto su nastali nije jasno , a kako nema pisanih dokumenata možemo samo nagađati . Jedna teorija kaže da su to grobni biljezi bogumila, druga teorija kaže da su u pitanju Vlasi. A ima još tumačenja. Postoji 28 lokaliteta sa stećcima i to : 20 u BiH, 2 u HR, 3 u Srbiji i 3 u CG. Ovi lokaliteti su pod zaštitom UNESCO-ve svjetske baštine.

Tijekom ove posjete bilo mi je ugodno čuti da je moj zemljak dr. Alojzije Benac, kojeg sam osobno poznavala bio najveći stručnjak za stećke.

Posjetili smo i CRKVINE . 

Crkvine se nalaze u naselju Cista Velika nedaleko od lokaliteta sa stećcima. U razdoblju od 1993. i 2007. godine na Crkvinama su otkriveni ostaci složenog kompleksa antičkih profanih, ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih sakralnih građevina okruženih pripadajućim grobljima.

Pogled na ove ostatke dobro je prezentiran. Naime, izgrađena je metalna konstrukcija na koju se treba popeti i s visine sve promatrati. Dobro se uočavaju ostaci pet različitih crkava podignutih na u razdoblju između sredine V. i početka X. stoljeća. U istom sklopu otkrivene su dvije cisterne za kišnicu i prateće prostorije među kojima je baptisterij s krsnim bazenom. Kako to izgleda :

Mrak pada i mi se puni utisaka o viđenom i proživljenom vraćamo u Split. Jedva čekamo novi izlet.