La Piojera

Davne 1922. Arturo Alessandri Palma (ondasnji chileanski predsjednik) usao je u drustvu prijatelja  u bar  u ulici Aillavilú, zapanjen mjestom na koje su ga doveli (gosti su uglavnom pripadali  radnickom sloju ili kako bi rekao Carlos Marx proletarijatu) samo je zavapio: U kakvu ste me to rupu dovukli!

Bila je to rupa i vise od toga jer kada Chilenac neko mjesto okarakterizira kao piojera, onda to nije samo nesto siromasno i mizerno, nego cak i opasno po zdravlje.

Nije ni slutio da ce mnogi predsjednici poslije njega pijuckati bas u tom nezdravom prostoru, a medu njima i sam Salvador Allende, medutim ime je ostalo do danasnjeg dana La piojera, iako se je mjesto kasnije promijenilo ipak u nesto drugo.

Smjesten blizu glavne trznice (Mercado Central), turistima nudi akoholna pica i hranu po pristupacnoj cijeni.

Njihova specijalnost je vino (crno i bijelo), pipeño (jedna vrsta mladog vina), chicha (dobiva se fermentacijom voca, najcesce grozde ili jabuka, slicno je mostu, u vecim kolicinama prouzrokuje gadne nevolje) i cola de mono sto doslovno znaci majmunov rep, a priprema se od mlijeka, kave, rakije, secera, cimeta, klincica i narancine korice.

Za one koji zele nesto pojesti, preporucuju meso s rostilja sa salatom (jednako kao i u Argentini rostilj je nezamisliv bez crvenog mesa), perniles (slicno kuhanoj sunci, kuha se sa povrcem  i pastom od ljute papricice), arollado ili mesna rolada od svinjetine, zatim malaya takoder jedna vrsta mesne rolade, ali od crvenog mesa, sa povrcem i kobasicom, koja se ne pece, nego kuha u vodi.

La Piojera je mjesto tolerancije gdje se ljudi medusobno postuju, a prica se o svemu od neizbjeznog nogometa, politike, pa i glazbe koja se slusa u zivo. Preferiraju  se cumbia, cuecas bravas, rancheras y boleros.

Chileanska cumbia nije namijenjena osjetljivom uhu, istina u svojim pocecima je bila podnosljiva da bi na kraju totalno degenerirala i propala  sa  Américom, ali ne definitvno, Chico Trujillo spasio ju je od sigurne smrti.

Cueca se jednako kao tango ili flamenco pjeva, svira i plese. Postoji vise nacina na koji se moze pjevati ili plesati, ako je cueca brava ili chora, onda je bezobrazna u onome o cemu govori, a ako se plese, plesaci su vise u fizickom kontaktu nego kod obicne, pristojne. Karekteristicna je za luku, tocnije Valparaíso.   

Njezin nastanak duguje se folkloristu iz obitelji Parra, Robertu.

Iz te obitelji dolazi Violeta Parra (njezina pjesma u izvedbi jos jedne vazne i neponovljive  zene, Mercedes Sosa) i dobitnik  Cervantesove nagrade za poeziju (koja je u hispanoamerickom svijetu  ima vrijednost Nobelove) Nicanor Parra.

Negdje pedesetih godina Roberto je poceo svirati u luckim mjestima, prvo u orkestru Luces del Puerto da bi postepeno razvio urbanu cuecu koja je promijenila parametre one tradicionalne najvise zbog svojeg teksta.

Ali da se vratimo na bar, travanj je vazan mjesec, u tom razdoblju odrzava se Konferencija Guachaca i biraju se kralj i kraljica Guachaca, kandidati su obicno javne osobe, voditelji, glumci ili humoristi. Tko zeli moze glasati za svojeg kandidata ili kandidaticu na internetskoj stranici, a proglasenje i predavanje krune, odrzava se gdje drugdje nego u Piojeri.

Sto se tice rijeci guachaca, prije se je povezivala sa siromasnim socijalnim slojem, ali u negativnom i vulgarnom smislu, dok se danas se sve vise pokusava koristiti kao sinonim puckog i  popularnog.

1990. formirana je cak i grupa Los Guachacas koja brani vrijednosti tzv. chileanstva koje su izmedu  ostalih  Piojera i cueca brava. Liderom je naravno proglasen Roberto Parra.

Moj prvi susret sa bezobraznom cuecom mogu zahvaliti susjedima koji zive preko puta moje kuce, netko od njih je imao rodendan i odlucili su organizirati slavlje, naravno uz cuecu.

Fiesta je pocela negdje oko 11 navecer, trajala je cijele noci i dobar dio sljedeceg dana.

Instrumenti koji se koriste osim gitare i klavira  jos su salice i tanjurici za kavu i ribez za jabuke.  Nocna akustika i udaraljke…Treba li reci nesto vise?

U jednom trenutku slavljenici su se iz kuce povukli u patio (straznje dvoriste),  taman kada im je krenulo, pojavili su se susjedi sa podocnjacima  uz proteste.

Onda je cijela obitelj ukljucujuci i prijatelje napustila vlastiti patio i kucu i krenula put obliznjeg parkica kako bi  nastavili tamo gdje su stali.

Negdje oko 4 poslije podne konacno je uspostavljen mir uz pomoc  policije (Carabineros de Chile), moram napomenuti da se jos uvijek se ne zna tko je okrenuo njihov broj…