Dok vozim na posao i pjevušim u autu, slušam iste priče kolega u pauzama za vrijeme ručka, a osobito dok se u krevetu vrtim prije nego zaspem, razmišljam zašto nisam htjela ući sa svojom majkom kod susjede i nemam odgovora na to pitanje.
Dok vozim na posao i pjevušim u autu, slušam iste priče kolega u pauzama za vrijeme ručka, a osobito dok se u krevetu vrtim prije nego zaspem, razmišljam zašto nisam htjela ući sa svojom majkom kod susjede i nemam odgovora na to pitanje. Sigurna sam da stvar nije bila u htijenju, ja to iz nekog razloga naprosto nisam mogla. Kad smo stale na Britancu kupiti buket za Nevenku, nisam imala hrabrosti ništa reći. Upitala je mislim li da je sedam ruža dobar izbor, a ja sam se složila, i dalje ne vjerujući da to stvarno radimo. Nisam se usudila usprotiviti ideji, a nisam je mogla provesti. I onda sam na stubištu zgrade, dok je majka odlučnim korakom stupala ispred mene, zastala ispred vrata svog stana i rekla: "Ja ne bi gore, odi ti sama." Iznenađeno me pogledala, mislila sam da će krenutio bujica riječi iz tih žarkocrvenih usana, stegla je buket u rukama, kao omladinka štafetu mladosti i rekla da ide sama, a ja sam otvarajući vrata stana nespretno promrmljala nešto o palačinkama koje ću praviti djeci, kao da su bile moja ideja, a nisu, spomenula ih je ona, samo mi je trebao bilo kakav izgovor. Kad sam ušla u stan i zatvorila vrata, poželjela sam nestati. Toga se jasno sjećam, prije nego sam uzela plastičnu posudu u ruke i u nju usula brašno.
Danas pravim buhtle, ali ne bilo kakve, nego ekstra čokoladne, Mirela mi je ovaj tjedan dala recept i rekla da ih njeni obožavaju. Napravila sam tijesto u koje sam dodala šećer, rum šećer, jaje i toplo mlijeko, prekrila ga i ostavila na toplom mjestu. Onda sam skuhala čaj od jabuke s cimetom, obožavam aromu cimeta, tako mi podigne raspoloženje, a kad sam se vratila do posude s tijestom, bilo je udvostručeno. Dok sam ga dijelila na dvanaest dijelova i formirala kugle, polako mi je sinulo kako se tuga, baš kao i tijesto, širi i udvostručava, iskrena i bolna tuga dirne nas i učini da sve naše tuge ožive kroz krvotok. Na temelju te pojave stvara se solidarnost i želja za pomaganjem. Priča Nevenke Peterlić, koja fizički podsjeća na moju majku, kao njena ruralna verzija, zgrozila me na nekoliko nivoa.
Ekstra čokoladne buhtle
Razmišljala sam intenzivno o njenoj kćeri, koja je godinama skupljala gorčinu, kao što neki skupljaju salvete, pa je iz nje provalio bijes prema majci, u trenutku kad ju je ova najviše trebala. Bila je to gorka osveta, koja do danas traje. Mislila sam i o tome kako svojoj majci ne bih imala snage tako okrenuti leđa, premda sam je često željela kazniti. Uvijek se to događalo u mojoj mašti, u stvarnosti se nikad nismo oštro posvađale. Ali, zato je rado i često izbjegavam, a ona to zna. Nevenkina priča ju je pogodila, jer Nevenka živi njen najgori scenario. Razmišljala sam o majčinoj samoći, toga dana, dok je čekala na me i moju ružu, kao na znak da i dalje postoji i da nekome nešto znači. Došla sam, jer je bio red i jer ne mogu nikog toliko razočarati. Je li se pitala, dok je gledala kroz prozor, hoće li doći dan kad ću je zaboraviti, je li je zato toliko pogodila sudbina nepoznate žene? Gledati je slabu bilo je nepodnošljivo, još uvijek imam potrebu vidjeti svemoćnu ženu, koja zna što radi i nikada ne plače. Pomisao da ću, uđem li u Nevenkin stan, slabost i tugu gledati udvostručene, bila je zastrašujuća. Tako sam pobjegla, da se poštedim, i uvjerim se, praveći palačinke, na koje su Igor i Nora odgovorili jednim "Hura", da se meni takvo što ne bi moglo dogoditi. Mene moja djeca neće izbjegavati, ni zaboraviti. Koji ono džem najviše vole, Nora od marelica, a Igor od miješanog voća. Slavodobitno sam ih izvadila iz smočnice.
Palačinke su bile gotove, ostale su još samo tri, za baku koja ih sigurno neće okusiti, ali željela sam da ih vidi. Ušla je u stan i izgledala sasvim dobro. Sjela je za stol, mogla bi popiti malo čaja i onda rekla kako je Nevenka jedna krasna žena. Okrenula sam se prema hladnjaku i napravila grimasu. Dogovorile su se idući tjedan otići na tatin grob, dolaze ljepši dani i red je da ga se očisti, a Nevenka nikad nije bila na Mirogoju. I vjerojatno će otići u Kerempuh ovih dana, da se konačno malo nasmiju. Divno, pomislila sam, samo da mene u to ne petljaju, i da mi Nevenka ne dolazi.
"Ma kad bih znala gdje živi ta kćer, otišla bi na njena vrata i rekla joj što mislim.“-rekla je u to moja mati, a ja sam se skamenila.
"Nije ti rekla?"-upitala sam oprezno, spuštajući šalicu vrelog čaja na stol.
"Ma rekla je samo da živi na Ravnicama. Kakva jadnica, i onda će, kad joj mati umre, biti neutješna. A sada je ovako kažnjava."-nastavila je gledajući u me, a ja sam istog trena otišla do toaleta.
Dok su buhtle bujale pred mojim očima shvatila sam da moram javiti Heleni da pred mojom majkom ne smije reći da poznaje Nevenkinu kćer i da se njen odvjetnički ured nalazi u Draškovićevoj, a ne na Ravnicama, koje su i mojoj majci pomalo daleko.
I onda sam je nazvala. Helena je bila dobre volje, sinoć je dragi prespavao kod nje. Buhtle su se pekle na 180 stupnjeva. Pričale smo punih trideset i pet minuta, zazvonilo je zvonce na pećnici, pa sam je isključila i poklopila slušalicu. Vrijeme je da se ohlade. I da malo odmorim.
:(Još nema komentara