Njih bi jednostavno mogli nazvati zvijezdom jeseni zar ne, barem da se mene pita... omiljena jesenja poslastica za sve generacije... pečena, kuhana, možda kao pire s dodatkom šlaga i malo čokolade otopljene naravno, u vidu kakve fine torte ili rolata, ili ono najjednostavnije konzumiranje iz papirnatog škanicla, doduše malko zaprljanih prsiju, ali vrijedno je, pogotovo ako je vani još i hladno, pa se usput zagriju i ruke, kud ćeš bolje... dakle vrijeme je ... ipak ima i jednu manu, a to je lišće, pa znate ono stalno metenje i sakupljanje u jesen, još mokro od kiše...
S prvim jesenjim danima, počinje i njihovo vrijeme, pune su i prepune staze i stazice, ne samo parkova, nego i ulica i uličica grada...ne znam zašto, ali drva kestena su uvijek na nekom uglu, čošku, jel to neko pravilo ili čista slučajnost tko bi ga znao, ili su pak u nekom nizu jedno za drugim... jedan za drugim padaju i razbijaju se, te velike, zelene bodljikave lopte, a u njima sjajni smeđi plodovi, neki jestivi, a neki samo za ukras..
Što možete s njima... sve i svašta rekli bismo ukratko... ako su oni jestivi skuhati ih ili ispeći... ako su pak oni divlji, što vam preostaje nego se poigrati s njima i uključiti maštu... napraviti kakvu ogrlicu za djecu, kakav aranžman s drugim jesenjim plodovima, a uz pomoć nekoliko šibica ili čačkalica napraviti i ponekog konjića zar ne... tu ću malko zastati i sjetiti se svojih djetinjih dana i sakupljanja kestena pred starom crkvom ili možda vremena kada su moja djeca išla u vrtić... eh tu ću spomenuti " tetu Jesenku " i proslavu povodom dolaska jeseni, pravljenje ukrasa od njihovih plodova, dakle one ogrlice, pa ljepljenje lišća na šeširiće, a i pokoja korpica od šibe puna jesenskih plodova...
Za kestenje su vezani neizbježno i kestenjari, koji na ulicama peku te slatke i mirisne plodove... kod nas u gradu je prije mnogo godina bio jedan kestenjar po imenu Adam, a pekao ih je ne na plin, nego na drva, eh taj miris se širio niz čitavu ulicu... miris drva i kestena... došli bi do njega, on bi pitao a koliko ćemo danas, jednu mjericu ili možda više, zagrabio bi još vruće kestene, koji su već bili pečeni, dok bi drugi već polagano pusketali, u zamotuljak od novinskog papira i to je bilo to... kasnije su se pojavili i drugi, koji su pekli na plin, ne više na drva, a novinski papir su zamijenili papirni škanicli, ali mjerica je ostala ista, po 5 ili 10, 20 kuna... a svaki put bi kestenjar dodao i jedan ili dva viška, onako pride, valjda da dođeš i drugi put... dobri stari običaji, kojih nema recimo u trgovačkim centrima, zato mi je upravo i gušt otići na pijac ili tržnicu, malo se promuvati između štandova, možda susresti neko znano lice, razmjeniti pokoje dobro iskustvo u uzgoju voća i povrća s prodavačima, saznati nešto novo, pokoju " tajnu ", malo se i cjenkati ako treba i tako, jer gušti su gušti...
Lijep je to prizor na ponekom uglu ili čošku zar ne... pucketanje kestena koji se polagano peku, plavičasti plamičci koji se probijaju kroz otvore na situ na kojemu se peku kesteni, cijela ulica miriši na tople kestene, ma tko bi onda odolio, i barem na tren ne bi zastao na jednu mjericu i malo , barem malo zaprljao ruke i sjetio se možda davnih dana...
Osim u slatkim delicijama kesten možete upotrijebiti i u slanoj verziji... e tu ću spomenuti jedan stari recept moje mame... naravno njeno punjeno pile, a gdje je tu kesten pitate se, pa u nadjevu... dakle uobičajenom nadjevu od pilećih iznutrica, ali ako njih ne volite, u obzir dolazi i malo slanine ili kobasice naravno, zatim mrvica starog kruha, luk i jaja, naravno i začina sol, mljeveni papar, dodate i poneki skuhani kesten, koji daje još bolji ukus ovom finom nadjevu...
Znate što ću vam reći, od pisanja ovih redova pomalo sam se i umorila, vani se smaračilo kao da je veče, kiša pljušti, i što mi onda drugo preostaje nego si ispeći malo kestena, baš bi bi bio onako gušt malko zaprljati ove umorne prste... do nekog novog pisanja, pardon tipkanja, pozdrav!
:(Još nema komentara