U smiraj dana

Dakle smiraj dana.... mogu vam reći da ga željno iščekujem u posljednje vrijeme, jer  mi se život potpuno promijenio, izokrenuo naglavačke,  tako vam je to kada miran i staložen život domaćice, kućanice ili ja bih rekla " Katice za sve....." zamijenite radnim mjestom, s recimo malko rastezljivim radnim vremenom, ali život nosi svoje, kažu da su promjene i  mijene nužne, čak i poželjne, pa eto mogu reći da sam u trendu .

Eto da nastavim svoju priču, kako starimo i nižu se godine, jedna za drugom, tako nam i posao i brojne obveze, valjda sve teže padaju. Mogu vam reći da mi ipak treba više vremena nego prije da nešto napravim, valjda je to normalno, eto možda da mi vi kažete i svoja iskustva, u vezi toga, cijenila bih to.  Zato ja željno očekujem upravo taj smiraj dana, dolazak kući i onda sve onako  " laganini " po redu.... ručak, možda ipak ponekad već i večera, kavica¸moje omiljeno mjesto na balkonu i upravo taj zalazak sunca.

 ali kako neko reče, nije sve u životu idealni i ne bi ni valjalo da je,  zato bih iz ove priče nešto i izuzela, a što, naravno one male leteće napasti zvane komarci, koji mi vole onako dosadno zujati kraj  uha, barem u ovo doba godine, prekidaju mi odmor, jer moram se nekako i obraniti, kažu da pomaže bosiljak, metvica ili menta.... eto na potprozornjaku mi stoje bosiljak, a menta je uokolo, ali ništa ne pomaže, oni i dalje dosadno zuje, jedini spas je ipak u svijeći ili nečemu drugome, reko bi moj tata " sine ništa bez kemije ..."

Dakle riješili smo i komarce, pa da lagano nastavim s ispijanjem moje kavice s medom, ta mi je namilija.... ali nikad mira, sjetim se da se bliži i vikend tema cool grupe, pa eto odlazim po fotić, u nadi da ću nešto uhvatiti, barem nalik na smiraj, ako već nije pravi, jer kako znate, ja sam vam pravi amater-fotograf, potpuno nespremna na daljnje školovanje i usavršavanje u čika betinoj školici.  Kako svako pravilo ima iznimku, tako i ovo moje, pa sam se ja malko igrala fotićem i dobila ovo, da li je to onaj bokeh ili ne, neka procijeni beta-tester naravski.

meni je dosta škole i školovanja, iako vrijedi ona stara  " uči se čitav život ili čovjek uči sve dok je živ...." i tako čekam ja i čekam, prepuna elana i strpljenja naravno, pijuckam svoju kavicu, ali opet taj ali, imam posjet i to uz milozvučnu glazbu, pitate se tko je to, pa susjedina mačka po imenu Luna, jedna siva ljepotica, koja je vječito gladna, pa navrati kada me vidi na mom omiljenom mjestu.

i tako opet me prekidaju, pa dokle, ništa od mog smiraja. Nakon Lune dolazi i Beto i opet ista stvar....

pa rekoh onako sama sebi, pobjeće mi moj smiraj i fotka, moram se koncentrirati, neću da me više prekidaju.

I eto s posljednjim gutljajem kave i unatoč brojnim prekidanjima što od strane letećih napasnika, kućnih ljubimaca svih vrsta, jer zaboravih spomenuti moju kornjaču Kornija, koju sam onako usput nahranila između dva srka kave, a i mačka Nemija,koji je zahtjevao svoj večernji obrok, uspjela sam ipak snimiti i ovo za kraj ovog dugog smiraja i ispijanja kave nakon napornog dana.

 Što da vam kažem na kraju, ovaj moj današnji smiraj i nije bio baš " smiraj ", više je to bilo nekakvo  "letanje uokolo " ,  ali ne žalim se ja, jer što neki reko ne drži me mjesto¸ lijep vam smiraj dana želim.