Za neke stvari jednostavno treba naći vremena. Meni bi bilo žao da sam i dalje u neznanju prolazila tako blizu ovom dragulju. Tek iz priča onih, koji su išli u obilazak, doznala sam da se ima šta vidjeti, a onda se uvjerila i sama...
Nedjelja. Žarko poslijepodne. Juli. Ukazala mi se prilika otići na izlet i to ne bilo kamo . Ne sprječava me ni vrućina, u kojoj nikako ne uživam, da se sa mojima uputim do srednjevjekovnih zidina Srebrenika. Već sam jednom posjetila to mjesto, samo JEDNOM i sramim se da za sve svoje godine života praktično nisam ni znala da postoji nešto tako fascinantno u blizini. Neko bi mogao reći da je dovoljno jednom vidjeti zidine, jer su ionako u fazi propadanja.
E nije. Priroda i okoliš posmatrani sa tog mjesta su prekrasni. Doživljaj gledanja kroz malene otvore, što su nekad bili prozori impresionira slikom.
Doći do kule na visokoj stijeni nije baš lako. Prvo skretanje na semaforima pri ulasku u sam Srebrenik, novoizgrađeno mjesto, gradić, vodi prema kuli uz uspon asfaltiranim uskim seoskim putem. Donekle. Jedan dio pri silasku do uređenog parkinga je makadam, oslonjen desno na šibljem zarasli brijeg, a lijevo otvoren u provaliju. Nije ugodan nimalo taj silazak, kad upneš iz petnih žila pomažući vozaču da upravlja autom. No zato je pogled sa platoa na parkingu takav da oduzme dah. Ne bih se bavila istorijskim činjenicama i onime što je zapisano već i na internetu o Gradini, nego o osjećaju strahopoštovanja pred takvim zidinama.
I prvo smo stajali tu, sa tog mjesta gledati kamene ostatke utvrde i okolinu. Pogled se otvara nadaleko i naširoko i čini se da mu nema kraja, pogotovo u takvom danu, koji smo mi odabrali za naš izlet.
Silazak sa platoa do drvenog mosta je niz strminu po kamenoj stazi obrasloj šibljem i niskim raslinjem. Rekla bih kozja staza, a ja nimalo ne gazim k'o koza. Morala sam paziti da me moja težina ne prepusti gravitaciji i ne zakotrlja nizbrdo.Svuda ambis oko nas. Utvrda je mostom spojena ili odvojena od terena s kojeg je jedino moguć prilaz unutar grada. Nekad je to, u najbolje doba Gradine bio pokretni most, koji bi po potrebi dizali, radi zaštite njegovih stanara. Ulazak u unutrašnjost i obilazak se sad naplaćuje, simboličnim iznosom. Platismo uz komentar da je i bilo vrijeme, neka se skupi neka kinta za moguću restauraciju, jer grad ima potencijala za pokazat ga šire.Pored žestoke vrućine toga dana među kamenim zidinama puhao je vjetar i osjećali smo se sasvim ugodno, tako da nam obilazak uopće nije bio naporan.
Napravili smo mnoštvo slika, pogled prema gore, prema dolje, kroz prozor, kroz male otvore za koje sam ja proizvoljno rekla da su puškarnice i pokušala sam vidjeti šta bi puškom neko mogao gađati na toj strani.
Zamislila sam stanare Gradine, kako sa vrhova kule mogu vidjeti na sve strane ko im prilazi.
Zamislila sam veliku dvoranu za ples i zabavu, ali i na nekim manje pristupačnim dijelovima, ulaze u tamnice i podzemne tunele pod gradom.
Nikako se nisam mogla oteti utisku, da su morali imati tajne tunele, kojima bi lako mogli stići do podnožja tog kamenog brijega, na kome ponosito stoji kula. Stanovnicima okolnih sela i zaselaka sigurno nije poseban doživjaj svaki dan vidjeti ponositog stražara i čuvara jednog vremena, ali meni predstavlja bogati spomenik dobu i ljudima, koji su tu živjeli.
:(Još nema komentara