Bez obzira na sve, sendvič je nezaobilazno mjesto naše civilizacije. Da li zbog ubrzanog ritma života ili jednostavnosti, bez sendviča se ne može. Proširio se svijetom i ima ga u tisuće izvedbi. Dvostruki, trostruki ili toliko mali da se zove - canapé.
O tome kako je nastalo neko jelo ili tko je izmislio nekakav recept uvijek ima tisuće priča. I nikada se svi ne slažu da je baš takva bila istina. A na nekakav čudan način svi se slažu kako je nastao sendvič. Uistinu čudno! Svi uvijek ponavljaju istu priču i nitko se ne buni, pa ni Francuzi ili Talijani koji uvijek imaju razloga mrštiti se na priče o postanku nekih jela. Ili ih možda tako mala stvar kao što je sendvič uopće ne zanima.
A priča ide ovako.
John Montagu, 4. grof od Sandwicha nije se mogao odlijepiti od kartaškog stola pa je naredio da mu donesu komad mesa između dvije kriške kruha. I to je onda postao sendvič. A u stvari priča je bila sigurno drugačija. Povijest je redovito povijest vladajuće klase u kojoj se potlačeni jednostavno zaboravljaju. Što je ustvari grof rekao svom batleru. Rekao mu je da mu donese nešto za pojesti. Batler je odjurio u kuhinju i rekao kuharu: "Štef, molim Vas dajete grofu nešto za pojesti!" (Englezi uvijek govore Vi.) Kuhar je promrmljao i komad pečenog mesa od ručka stavio između kruha. I tako je nastao sendvič.
Taj se termin koristi već od 18. stoljeća, a sendvič dobiva vremenom tisuće varijanti. Dvostruki, trostruki ili toliko mali da se zove - canapé. U 20. stoljeću, pogotovo u Americi, sendvič je procvao. Dobio je i razna imena, stilove i posebne načine pripreme, poput toplog sendviča. Toast - postaje opće mjesto kulinarske jutarnje kulture. Proširio se svijetom možda samo zato da se proda novi kuhinjski aparat - toster. A i njega ima u tisuće izvedbi. Ali bez obzira na sve, sendvič je nezaobilazno mjesto naše civilizacije. Da li zbog ubrzanog ritma života ili jednostavnosti, bez sendviča se ne može.
Prvi grofovski sendvič bio je zapravo kriška kruha i komad mesa pa je od tog vremena velika dilema da li je sendvič bez mesa uopće sendvič.
Važnost sendviča u odgoju djece shvatio sam kad sam jednog dana u kuhinji zatekao dječju filmsku ekipu. Glumac, snimatelj i redatelj pa čak i asistentica redatelja sjede oko stola punog sira, šunke, povrća i majoneze. "Što radite s kamerom u kuhinji?", začuđen zapitam sina kao da već deset godina ne snimam kuharske emisije. "Snimamo film!", odgovore u jedan glas. "Kako napraviti savršen sendvič", doda redatelj. Bit će i nastavak - Kako napraviti savršen sendvič 2.
Jedna moja prijateljica tvrdi da nije toliko važno što je u sendviču, nego kako ga se tretira. Naime tvrdi da je najbolji sendvič onaj koji je ostao od izleta. Zamotan u aluminijsku foliju i dobro pritisnut kao što se već dogodi u izletničkoj torbi. Ona tako radi sendviče i kad nije na izletu. Zamota ih i dobro pritisne, a koji puta čak i sjedne na sendvič, kao u autobusu. Tako se svi sastojci sendviča dobro prožmu i tako dođe do punog izražaja. Tu metodu koriste i po raznim sendvič kioscima. Ali obično u zagrijanoj varijanti kao pritisnuti topli sendvič.
Prvi grofovski sendvič bio je zapravo kriška kruha i komad mesa pa je od tog vremena velika dilema da li je sendvič bez mesa uopće sendvič. Hajde, sa sirom bi još mogao proći, ali samo s povrćem - teško. Raspon raznih narezaka i salama čini sendvič zanimljivim. I dan danas koji puta posegnem za sendvičem od tirolske i podsjetim se vremena velikih odmora kada su se jeli najveći sendviči, a tirolska i parizer su bile zakon. Nekad su tete u dućanu radile sendviče. Danas nemaju vremena. Dodaju pecivo, a salamu zamotaju u kuglu, zalijepe selotejpom i gotovo. Sam si ispred dućana radi sendvič! Nečuveno! Ali ni to neće upropastiti taj užitak svježe napravljenog sendviča pojedenog po putu od dućana. Grofovski užitak!
:(Još nema komentara