Jednostavna priprema, promjenjivi detalji recepta, ali uvijek nešto zajedničko: vruće ulje ili mast u kojem se prevrću i rastu, rastu…
Kad počinjem pisati o nekom posebnom jelu ili kolaču, uvijek prvo konzultiram "z-kup szlosenu zagrebechku SZOKACHKU KNIGU". Izdana je 1813. "vu Zagrebu" od kanonika kaptolskog Ivana Birlinga, a u reprintu se pojavila 2002., zaslugom gospodina Puntijara kojem ovako još jednom posebno zahvaljujem na trudu.
Germanisti kažu da se krafna označava s tri različite njemačke riječi: , i .
U toj kuharici može se provjeriti kakvo je bilo stanje gastronomije, kakvi su bili recepti, a posebno, kakvim se jezikom pisalo i govorilo u tadašnjem Zagrebu. Ta kuharica nudi sedam različitih recepata za krafne, a među njima su i "fashinzki kraflini". Dakle, za poklade, na fašnik u Zagrebu, pokladnice se nude najmanje 200 godina.
Ali, nije tu ni početak ni kraj tog jednostavnog kolača. Njegov početak, kao i početak svih srodnika i rođaka, u zajedničkom je načinu pripremanja. Prženju u dubokom ulju i /ili u ne baš tako dubokom, ako ga nema dovoljno. Naravno, prži se i u masti. Naši stari kontinentalni recepti redovito spominju prženje u masti.
Povjesničari hrane kažu da je prethodnik svih tijesta bačenih u masnoću starorimska scriblita koju je opisao Katon u O poljoprivredi. A i okruglice od brašna i sira - globi, koje se poslije prženja preliju medom i makom nisu daleko.
Pokladnice u današnjem obliku imaju vjerojatno podrijetlo iz Srednje Europe. Iz Njemačke su se širile na sve strane. Germanisti kažu da se krafna označava s tri različite njemačke riječi, ne računajući dijalektalne varijante. Berliner, Krapfen i Pfannkuchen. Ali, Pfannkuchen je palačinka u južnoj Njemačkoj. U Berlinu ista riječ označava krafnu, dok je krafna u Hamburgu - Berliner.
Preko Nizozemske dolazi i u Ameriku gdje doughnut postaje nacionalni simbol. A verzija s rupom u sredini, zaštitni je znak policije. Nema ni filma ni serije u kojoj policajci ne jedu kolute!
U Europi krafne, uštipci ili fritule jele su se i jedu se za vrijeme karnevala, fašnika, poklada. Ali i za Božić i za druge svetkovine. Ne znam u čemu je pravi razlog, ali možda iz praktičnih razloga. Takve se slastice rade relativno jednostavno, svi ih vole, a i mogu se spremiti u većim količinama. Nisu ni posebno skupe pa se mogu i dijeliti. Nekako se baš te slastice često uspoređuju. Po onom poznatom principu da se tuđe hvale, a kad susjeda ode, onda se krene s kritikama. "Ove joj godine nisu tako dobre."
To što joj povjesničari određuju njemačko podrijetlo nimalo nas ne treba uzbuđivati jer je sigurno i kod nas autohtona. Pokladnica, uštipak, fritula toliko je prvotna slastica da je mogla nastati na više mjesta istovremeno. Pa, ustvari, kad se mijesi kruh, i kad se gladnoj djeci jedan dio tijesta odvoji i baci u vruće ulje, i to je to. I to su poderane gaće, fanjci ili zlarinski prspalji bake Ulije.
A ako ste pravi istinski ljubitelj pokladnica, vidimo se na Turopoljskom fašniku u Velikoj Gorici. Obarat će se i Guinnessov rekord u brzom jedenju krafna. Aktualni rekorder je za tri minute pojeo pet krafna. Ali pazite se! Sakupljači grafita zapisali su i ovaj grafit: "Prošle noći sam sanjao da sam pojeo ogromnu krafnu, a kad sam se probudio, nisam mogao naći jastuk."
:(Još nema komentara