Novi Zeland

Geografski položaj

Novi Zeland je otočna država koju na zapadu okružuje Tasmanovo more, a na istoku južni Pacifik. Površine je oko 270 534 km² i ima oko 4 009 000 stanovnika, od čega oko 15% otpada na domoroce Maore. Glavni grad Novog Zelanda, države koja se na maorskom naziva "Aotearoa", što u prijevodu znači "Zemlja dugog bijelog oblaka", je Wellington. Novi Zeland čine dva veća otoka, Sjeverni i Južni te mnogo manjih otoka.

Zahvaljujući idealnoj klimi na otoku vlada obilje kao u rajskom vrtu pa je novozelandska kuhinja - kuhinja tisuću okusa.

Sjeverni je otok tektonski nestabilno područje s aktivnim i ugaslim vulkanima, brojnim gejzirima i izvorima mineralne vode. Južni je otok planinski s vrhuncima visokim i do 3000 m. Zapadni je dio Južnog otoka prekriven gustim šumama, a istočni nepreglednim pašnjacima. Klima je umjereno topla i vlažna s obiljem padalina.

Povijesni utjecaj

Prvi stanovnici Novog Zelanda otoka bili su pripadnici različitih plemena s područja Polinezije koji su u 13. stoljeću počeli stizati na otok. Mnogo godina kasnije, 1769. do otoka je doplovio nizozemski istraživač Abel Tasman. No, tek nakon što ga 1769. otkriva i slavni James Cook, stižu i prvi doseljenici iz Europe, lovci na kitove. Europski doseljenici domorocima daju ime "Maori" što u prijevodu znači "obični". Otada pa sve do 1860. kada je skršen otpor Maora, trajale su borbe doseljenika i domorodaca za prevlast na otoku. Zanimljivo je da je 1893. Novi Zeland postao prva parlamentarna demokracija koja je ženama dala pravo glasa na izborima. 1939. Novi Zeland stiče punu neovisnost koja je 1947. i službeno prihvaćena.

Karakteristike kuhinje

Uslijed povijesnih okolnosti kuhinja je Novog Zelanda najprije stoljećima bila pod snažnim utjecajem kulinarske tradicije Velike Britanije. Tek otprilike nakon 1959.  ona se polako, ali sigurno počela oslobađati njene dominacije te postala otvorena i za kuhinje drugih kultura, prvenstveno doseljenika iz cijelog svijeta. Stoga uz tradicionalnu kuhinju te izvornu domorodačku Maorsku kuhinju, pod utjecajem različitih kuhinja Azije, Oceanije i Europe u Novom Zelandu postoji i nova, crossover, odnosno multikulturalna novozelandska kuhinja.

U Novom Zelandu osim na tradicionalan način domaće namirnice spremaju i na brojne drugačije načine. Zahvaljujući idealnoj klimi na otoku vlada obilje, kao u rajskom vrtu, pa je novozelandska kuhinja - kuhinja tisuću okusa. Namirnice dolaze iz kristalno čistog mora, rijeka, potoka, jezera te nepreglednih šuma, pašnjaka, plodnih njiva, voćnjaka i plantaža. Od mesa najomiljenije su janjetina i junetina dok su različite vrste peradi i svinjetina posebno zastupljeni u prehrani izvornog novozelandskog stanovništva, Maora. Kako je zemlja bogata pašnjacima, a stočarstvo vrlo razvijeno, veliki dio janjetine i junetine na tržište dolazi iz slobodnog uzgoja pa je meso izuzetne kvalitete i naravno okusa. Kako je zbog nepreglednih šuma vrlo razvijen lov, vrlo su raširena i popularna jela od mesa različite vrstepernate, visoke i niske divljači. Novi Zeland posebno je poznat po kvalitetnom mesu jelena (jeleni se uzgajaju i na brojnim farmama) koje se izvozi diljem svijeta.

Osim s mesom, Novi Zeland, koji je inače vodeći izvoznik mesa i mliječnih prerađevina, može se pohvaliti i pravim bogatstvom različitih vrsta slatkovodnih i morskih riba te plodova mora. Novozelanđani mogu birati između više od osamdeset različitih vrsta riba među kojima su tune, jegulje, srdele i lososi koji na stol dolaze s farmi lososa te pastrve koje su među najveće na svijetu. Na jelovniku su Novozelanđana i različiti školjkaši koji su ovom podneblju ponekad i dvostruko veći od ostalih kao i jastozi, rakovi, škampi irazličiti muzgavci. Od školjkaša posebno je popularna vrsta green lipped, a prodaje se svježa u inače bogato opskrbljenim supermarketima, a od riba primjerice whitebait, mlade srdele, veličine samo 2 do 4 cm koje su omiljeni sezonski specijalitet. Riba i plodovi mora pripremaju se na doista različie. Prže se u tijestu ili pak suše pa su vrlo omiljeni sušeni školjkaši, posebno kamenice. U Novom Zelandu uspijevaju gotovo sve vrste povrća i voća, a u kuhinji su vrlo omiljeni avokado, kivi, papaja, artičoke, krumpir i slatki krumpir. Ovdje uspijevaju i posebna vrsta slatkog krumpira kumara i rajčice s drva, nazvane tamarillos.

Novozelanđani uživaju i u različitim mliječnim proizvodima te tako godišnje po glavi stanovniku pojedu 100 kg maslaca i 65 kg sira među kojima su i cijenjeni izvorni sirevi, ajhette i kapiti.

Barbecue nacija

Kao i u svakoj zemlji koja drži do tradicionalnih vrijednosti hrana okupljanje oko stola i u Novom Zelandu ima važnu ulogu. Uobičajena su tri dnevna obroka. Doručak je pod utjecajem britanske tradicije obilan i raznolik te se sastoji od pečenih jaja, kobasica, slanine i rajčice, tosta i marmelade. Nakon obilnog doručka slijedi u pravilu lagani ručak, a poslijepodne čaj ili kava između 15 i 16 sati. Od 18 do 19 sati vrijeme je za večeru, najvažniji dnevni obrok. Večera koja podsjeća na europski ručak obavezno ima tri slijeda: predjelo, glavno jelo i desert. Za predjelo se najčešće jedu jela od ribe i plodova mora u različitim varijacijama, primjerice pripremljene u umaku od kokosova mlijeka i limuna. Glavno jelo je obavezno od mesa, najčešće junetine ili janjetine (primjerice janjetina s umakom od mente), često i od divljači koje se servira s različitim prilozima od povrća pa tako i nezaobilaznim slatkim krumpirom. Za desert se u svakodnevnim prilikama uglavnom poslužuje sezonsko voće, sladoled i čokoladni kolači, a u svečanim, obavezna je voćna torta sa šlagom "Pavlova" koja je nacionalni specijalitet. Za Božić se "Pavlova" najčešće sprema s kivijem i jagodama.

Uz obroke se uz vodu piju različite vrste gaziranih napitaka, vina i piva te voćni sokovi i vrlo omiljena voćna vina koja se spremaju od različitog voća. Popularan je napitak limunada s mineralnom vodom, L&P, Lemon&Paeroa, a među vinima, po kojima su novozelandski vinogradari sve poznatiji i u svijetu, posebno su cijenjena bijela vina: savignon blanc i chardonnay te crna: cabernet sauvignon.

Novozelanđani su naprosto ludi za roštiljem, posebno ogromnim steakovima te su prava barbecue nacija. Štoviše, roštilj je statusni simbol svakog novozelandskog muškarca pa se on neizostavno nabavlja po principu što veći to bolji. Stoga su dvorišni roštilji u pravilu veliki kao europske ljetne kuhinje. Zbog ljubavi prema roštiljanju gotovo na svim benzinskim stanicama i odmaralištima uz cestu postoje mjesta s roštiljem. Osim toga Novozelanđani obožavaju i piknike, obiteljske izlete u prirodu. Izletničke su destinacije obavezno opremljene s roštiljima, ogrjevom, drvenim stolovima i klupama.

BYO restorani

Ovisno o apetitu između glavnih obroka se s nogu jedu različita mala jela čija je ponuda vrlo bogata. Pod utjecajem Engleske vrlo su popularni fish and chips i chicken and chips, riba i piletina s krumpirima koji se prodaju u malim zalogajnicama gotovo na svakom uglu. Pod utjecajem Amerike, Novozelanđani uživaju i u ponudi brojnih fast food restorana, posebno omiljenim hamburgerima. Vrlo je bogata i ponuda gotovih jela u izuzetno dobro opskrbljenim supermarketima. U supermarketima je bogata ponuda i slatkiša koje Novozelanđani isto tako obožavaju. Među najpopularnijima su tradicionalni bomboni "Hokey Pokey" i istoimeni sladoled od vanilije koji se služi s tim bombonima. Na popisu omiljenih slatkiša su i "Pineapple lumps", čokoladni bomboni s okusom ananasa nastali još 1935. te "Jaffas" kuglice od čokolade punjene narančom.

Među najomiljenijim su malim jelima i jastučići od tijesta punjeni nasjeckanim mesom te posebno izvorno maorsko jelo hangi. To je jelo od mesa i povrća, uglavnom slatkog krumpira koje se na tradicionalni način priprema dva do tri sata  ispod zemljane peke na užarenim vulkanskim kamenjem.

Novozelanđani rado odlaze i u pabove, barove, caffe i restorane. Vrlo popularni caffei u pravilu su otvoreni samo od 10 do 15 sati. Brojni restorani, posebno u malim mjestima, uglavnom su mali i vrlo jednostavni dok se oni elitniji i naravno skupi, nalaze samo u velikim gradovima i turističkim središtima. Kako u Novom Zelandu svi lokali nemaju licencu za točenje alkoholnih pića, brojni restorani funkcioniraju po principu BYO (Bring Your Own), odnosno gosti sami donose pića koja će, uz obaveznu malu napojnicu konobaru, piti uz jelo.

Vino i pivo prodaju se u supermarketima. Vino se kupuje i u specijaliziranim trgovinama wine shopovima, ali i neposredno kod vinara dok su žestoka alkoholna pića isključivo u ponudi posebnih trgovinama bottle stores.

Zanimljivosti 

• Nacionalno voće kivi (kiwifruit) na Novi Zeland je stiglo tek početkom 20. stoljeća iz Kine po imenom gooseberry (ogrozd), a ime po kojem je poznato u cijelom svijetu dobilo je tek 1959. i to zbog sličnosti boja s nacionalnom pticom kiwi.
• Omiljeni biskvit ANZAC (Australian and New Zeland Army Corps) imaju neobično dugu tradiciju pa su se slali vojnicima u Europu još u vrijeme I svjetskog rata.
• Novozelanđani su velike izjelice mesa još od 19. stoljeća kada su janjeće kotlete jeli za doručak, ručak i večeru te unatoč tome što izvoze čak 80% proizvodnje i danas imaju više nego dovoljno.
• Novozelanđani vole neobične sendviče od banane (banana sandwiches) koji se spremaju od dvije kriške integralnog kruha premazane maslacem i obložene ploškama banane.
• Novozelanđani godišnje po glavi stanovnika popiju 78 l piva, 84, 2 l bezalkoholnih pića, 24, 8 l voćnog juica, 19 l vina, 5, 4 l flaširane vode, te 1 kg čaja i 0, 9 kg kave.
• U Novom Zelandu živi 4 milijuna ljudi (14 na km²), 9 milijuna goveda te 39, 5 milijuna ovaca (135 na km²) pa na jednog stanovnika otpada čak 9 ovaca.
• Jeleni su za razonodu pripadnika više klase na Novi Zeland došli iz Velike Britanije tek u 19. stoljeću. Danas se u slobodnom uzgoju uzgajaju na brojnim farmama, a njihovo je meso važan izvozni proizvod.
• Zahvaljujući Mary Bumby, sestri nizozemskog misionara koja je na Novi Zeland iz Europe donijela prvi par pčela, Novozelanđani su i veliki ljubitelji meda pa su s 1, 5 kg godišnje po glavi stanovnika u samom vrhu svjetske ljestvice potrošača meda.
• Novozelanđani su još 1940. među prvima u svijetu započeli s ekološkim, biodinamičkim uzgojem povrća i voća koje se od 1980. i komercijalno izvozi.
• Među doseljenicima koji su odigrali pionirsku, veoma važnu ulogu u razvoju novozelandskog vinogradarstva, posebno se ističu i Hrvati, Dalmatinci - braća Frankovich te Josip Babich i njegova braća koji su s proizvodnjom vina započeli davne 1899.