Hvala udaljeni škoji, bez kojih ja san lud, hvala libri hvala foji, za rič u vrimenu. Hvala moja lipa draga, ti što živiš zauvijek kraj mene i sva mnoga druga blaga, ne mogu se svih ni sitit al dio ste mene... (Dragan Lukić Luky "Hvala")
Sad da ne bude zabune o čemu pišem, sjetio sam se da je 22. listopada dan kad je nešto što je počelo iz čiste znatiželje i gledanja preraslo u nešto mnogo više, mojih pet godina sa Coolinarikom. Dobro, neću sad u analiziranje svih pet godina, ali u kratkim riječima želim sažeti svoje viđenje, dojmove i doživljaje. Pa da krenemo...
Kako je počelo?
Sredinom ljeta 2006. nakon dolaska s broda i odmora, surfajući internetom, gledao sam razne stranice sa receptima, čitao, razgledavao... Čisto ubijanje dosade, mislim, nije to bilo kao sada, imao sam priključen onaj najobičniji internet koji se plaćao po satu (dok nisam uključio ADSL 🙂 , selo je krivo 😃 ), a računi su bili da zaboli glava.
Rijetka prilika se događa da budem sam kod kuće skoro tjedan dana (brat se odlučio oženiti pa su moji otišli na Korčulu par dana) pa sam tako uživajuči u miru i kuhanju istraživao internet u potrazi za Vegetinim receptima. Znao sam da ima i da mora postojati neka stranica gdje su recepti, ali (onako mlad i zelen) nisam znao kako se zove 🙂 Tipkaj ovako ili onako, uvijek se otvarala Coolinarika, ja u neznanju idem vidjeti što tu ima zanimljivo, kad ono recepti, svašta fino 🙂 Tako s vremena na vrijeme, provirio bi, zapisao koji recept, isprintao, ali ništa posebno...
Odluka je pala...
Nakon nekog vremena vidim ja da tu ima i ljudi, pišu oni svoje recepte, fotografiraju, komentiraju...opa, nešto tu na toj stranici ima zanimljivo 🙂Ma idem se i ja registrirati da vidim što se tu još zanimljivog događa. I tako, bilo da upalim laptop ujutro ili navečer uvijek bi utipkao Coolinarika...zaključak, navukao se i ja 😁
Krenulo je i još uvijek traje...
Onda je korisnika bilo malo, ali u toj malenoj zajednici bilo je ljudi koje se dalo primjetiti, puno drugačije nego sad, ali vremena su takva da se sve mijenja, tako i ovdje (ne mislim ni da je sad loše, nego bilo je onako, baš lijepa mala zajednica veselih ljudi 🙂 ). Da ne budem samo promatrač, odlučio sam se i ja za objavu recepata, prvo bez fotografije (onda, još uvijek mlad i zelen, mislio sam, dok ja to skuham, složim, fotografiram, pomislit će moji da sam lud, ali naprotiv, mojima se ideja svidila tako da me je i mama znala dosta puta upitati hoću li uslikati i ono što je ona pripremila 🙂 ).
Tako je krenulo, sve više se ljudi registriralo, ona mala virtualna zajednica je sve više rasla, moglo se pronaći sve više jako finih recepata, a i meni osobno iznenađujuće i lijepo je to da su se ljudi u cijelom tom virtualnom svijetu počeli i zbližavati putem komentara i foruma.
Jedna od prvih korisnica koje sam primjetio bila je MurtilaFjora, potpuno otkačena žena, a posebno veselje je predstavljalo čitanje njenih veselih i smiješnih komentara. Usljedilo je tipkanje i razmjena recepata sa Sunčicom, Violet, Broccolijem )sjećam se kad sam primjetio njegove torte da sam mu u nevjerici poslao poruku da li stvarno on to radi jer torte su bile da staneš i gledaš, sve fino 🙂 ), Tatyanom, Ćuftom, Ogi... Tako su se nizali dani, upoznaješ sve više korisnika, tipkaš sa njima, razmjenjuješ recepte...tako je Tatyana oduševljena receptom Crnca otvorila i temu na forumu sa čime je moje oduševljenje stranicom sve više raslo.
Zaokret za 360...
Nikad nisam ni razmišljao o tome, a nikad mi ni sama pomisao da bi nekog preko interneta mogao upoznati nije pala na pamet (kad danas nekom pričam o svemu tome, svi imaju to neko iskrivljeno mišljenje pa da je odmah asocijacija na stranice za spajanje, ne znam sad kako se točno izraziti, ali valjda znate na što mislim 🙂 , a selo ko selo. ludo pa živi 😃 ) ali dogodilo se da ljudi koje nikad nisi vidio postanu tvoji prijatelji i na jedan lijep način dio tvog života. Naravno uvijek ima i uvijek će biti onih lijepih i onih manje lijepih trenutaka (da se baš ružno ne izražavam 😉 ), veselih i tužnih, ali jedno je kod mene sigurno, ne prođe dan da ne otvorim stranicu, da ne povirim u fine sličice i receptiće (kojih stvarno ima njam...mljac...njam). Bilo je vremena kad nisam imao pristup internetu, ali uvijek se našao način da se spojim na svoju omiljenu stranicu 😁
Cool okupljanja su mi također pružila priliku upoznavanja divnih ljudi, prvo, ali ne i zadnje bilo je moje putovanje u Karlovac na Ćuftino brdo, premda baš brdo nisam ni vidio ali zato nisam bio uskraćen za mnogo, mnogo smijeha. Nastavilo se u Zadru, a poslije toga je uvijek bilo vremena za poneki susret sa dragim ljudima, ali kad je razmišljanje bilo o Koprivnici uvijek nešto iskrsne ali za Cool rođendan nije bilo ničeg što me je moglo spriječiti, pa čak ni snijeg. Zahvaljujući tome upoznao sam i uredništvo (bar dio, jer sad ih ima više, ali eto mene 2012. 😉 ), divne osobe koje stoje iza svega ovog i koje su nam omogućile puno toga (sigurno ste i svi primjetili i vidjeli u razgovoru sa njima da svoj posao rade s s puno užitka i predanosti i koliko truda ulažu u sve da nama ovdje bude lijepo) i hvala ima na tome. 🙂
Sve u svemu, da ne odugovlačim, za mene je ovo pet lijepih godina gdje sam dosta toga naučio, istina da sam tijekom svojih ranijih godina bio na trenutke eksplozivan, bez razmišljanja, ali to je ono - mlado i zeleno 😃 dok sam sad već narastao i na neke stvari gledam malo drugačije, ali isto - ludo pa živi 😃 Puno se stvari i dogodilo da bi ih mogao sročiti u jedan tekst, ali ponekad jednostavno ne znamo način kako svoje osjećaje i doživljaje pretvoriti u rečenice.
Hvala dragim ljudima koje sam ovdje upoznao, hvala na divnim trenutcima smijeha (koji još uvijek traju), a i hvala na svim lijepim trenutcima provedenim ovdje na Coolki, bit će toga još, znam...sigurno 🙂
P.S. Hvala vam svima 🙂Ja bija bi ništa da nije bilo vas...(Luky "Hvala")
:(Još nema komentara