Mama me dočekala s kavom i izvadila šljive, pa mi pokazala recept za „Sočni kolač sa šljivama“, koji je naslijedila od svoje majke. I na neki čudan način je pravljenje kolača s njom, u poznatoj kuhinji iz djetinjstva donijelo mir.
Protekli tjedan želim izbrisati iz sjećanja, kao što more izbriše stope na pijesku i izgladi ga do nevinosti. Proteklog sam se tjedna kupala u sramu, od kojeg su bijes i tuga bili jači, pa sam skrivena plakala u kuhinji, da u spavaću sobu mogu ući prkosna i uspravna poput pravednika. Davor se nakon mog pitanja o Marini i poruci koju sam pronašla opako naljutio i odbio razgovarati. Rekao je da se od mene tome nije nadao, da ću prebirati po njegovu mobitelu i čitati poruke. Da bi se zakleo na sudu, ako treba, da takvo nešto sebi ne bih dozvolila. Povukao se iz kuhinje kao čovjek koji je sve rekao.
Proteklog sam tjedna gradila konstrukcije, jednu za drugom, kao što Igor pravi rakete od papira, pa ih lansira, a one uvijek završe na podu. Moje su se ideje o tome što se zapravo dogodilo jednako rušile, od toga mi nije bilo nimalo bolje. Popila sam dvije kave s Helenom, u utorak i četvrtak, koje su me trebale utješiti i smiriti. No od svega što mi je Helena rekla zapamtila sam slijedeće: „Stara moja, ako ti želudac kaže da tu nešto nije u redu, onda je tako. I dok ti ne objasni što se dogodilo nemoj mu preći preko svega, jer prije ili poslije ćeš se sudariti sa stvarnošću. A to boli. Još sam sva modra od pada, a čovjek bi rekao da sam normalna.“
Rekla sam da za nju misli da je normalna samo onaj tko je ne poznaje, pa smo se smijale gorko i saučesnički; nije mi bilo bolje.
Jučer je bila subota, koja je prijetila mojim konačnim raspadom. Dosad se nije dogodilo da ne razgovaramo danima; s tim se ne znam nositi, doznala sam o sebi. Moji su se roditelji svađali i mirili kroz duge dijaloge, kontemplirali poslije ručka, šetali i analizirali prije večere, u istom razgovoru jedno drugom prijetili rastavom braka i izjavljivali vječnu ljubav, no među njima nisam osluškivala tišinu. Ona može biti prijeteća, shvatila sam ovih dana, vidjevši na Igoru i Nori da je primjećuju, bojažljivo i pipavo hodaju po kući, sudarajući se s njom već na vratima. U subotu poslijepodne je nazvala moja mama, začuđena što se ne javljam. Davor je bio negdje vani, pa sam joj gledajući kroz prozor svoju djecu kako se u dvorištu igraju, kroz suze ispričala što se događa.
„Sutra je nedjelja.“-rekla je moja mama.
„Dođi kod mene na ručak i dovedi djecu.“-nastavila je.
„Kako ćemo doći bez Davora?“-upitala sam.
„Ne možeš mu prenijeti poziv kad ne razgovarate. Neće znati gdje ste kad se probudi, kao što ni ti ne znaš gdje je on sad. Cijeli si tjedan radila po svom, učini sutra po mome, ako ti nije problem.“-rekla je, a ja sam odlučila probati.
Napravila je pohane pureće šnicle sa šunkom i sirom, samo zbog Igora kojem je to najdraže jelo. Dočekala me s kavom i izvadila šljive, pa mi pokazala recept za „Sočni kolač sa šljivama“, koji je naslijedila od svoje majke. I na neki čudan način je pravljenje kolača s njom, u poznatoj kuhinji iz djetinjstva donijelo mir.
„ Djeca najviše vole voćne kolače, sve si danas podredila njima.“-rekla sam joj dok sam u posudu stavljala brašno, prašak za pecivo, vanilin šećer i jaja, a ona pod jakim mlazom prala šljive.
„Imala sam dogovorenu partiju bridža s profesoricom Kusić, koja je obećala donijeti „fajitas“ iz meksičkog restorana. Nikad ih nisam jela i baš sam htjela probati, ali sam je sinoć nazvala i to otkazala. Sve sam danas podredila tebi.“-rekla je moja majka.
Stavljala sam tanjure na stol i upitala je što bi ona učinila na mom mjestu.
„Razgovarala bih s njim.“-kratko je odgovorila i stavila kolač u pećnicu.
Kad smo se vratili kući bilo je rano predvečerje. U kuhinji je bio polumrak, pa sam upalila svijetlo i poskočila od straha, Davor je sjedio za stolom. Spustila sam pred njega kolač sa šljivama zamotan u srebrnu foliju, a on ju je polako odmotao i uzeo komad. Izvadila sam mlijeko i nalila mu u šalicu, pa sjela preko puta. Halapljivo je jeo, kao čovjek koji nije ručao. Odlučila sam šutjeti. Dograbio je još jedan kolač i popio pola šalice mlijeka, a onda se pobrisao rukavom oko usta, točno onako kako to uradi Igor. Odlučila sam u tom trenu da ću ga pustiti i imati strpljenja. Ustala sam i dohvatila rukom kvaku na vratima, kad je progovorio.
„Sjećaš li se kad si prije dva tjedna bila bolesna, a ja sam išao po lijekove, poslala me tvoja majka u dežurnu ljekarnu na Trešnjevci?“-upitao je, a ja sam se usporeno okrenula prema njemu, samo da prikrijem iznenađenje.
Klimnula sam potvrdno i sjela natrag na stolicu.
„Tada sam u ljekarni sreo Marinu.“-rekao je, bez ikakva posebna izražaja.
„Zašto mi to nisi rekao?“-upitala sam brzo, pa se odmah pokajala.
„Imala si temperaturu, gotovo da si buncala. Nije bio trenutak. Uglavnom, popričali smo pred vratima ljekarne i rekla mi je na brzinu da se razvela i jako joj je teško jer ima zdravstvenih problema. Pitala me tada možemo li se idući tjedan naći na kavi.“-rekao je sve u jednom dahu.
„Nemoj mi samo reći da si otišao.“-rekla sam i shvatila da jest, istog trena.
3Komentara