Helena je još na svom rođendanu objavila da neće čekati godinu dana kako bi se opet okupile. Pozvala nas je u svoj dnevni boravak, da se opustimo i brbljamo uz kavu i palačinke, dok vani sipi kiša i ništa važno se ne događa.
Helena je još na svom rođendanu objavila da neće čekati godinu dana kako bi se opet okupile. Pozvala nas je u svoj dnevni boravak, da se opustimo i brbljamo uz kavu i palačinke, dok vani sipi kiša i ništa važno se ne događa. Nijedna od nas nema vremena ili novca za psihoterapiju, osim nje, a ona potrebu za tim zadovolji kroz ovakve razgovore u kojima uranjamo u tuđu stvarnost, bježeći od vlastite, kao što muškarci čine s pornografijom. Palačinke nisu bile obične, nego u umaku od marelica, pokazala je tako dobru volju i gostoljubivost, jer nekad prije naručivala je štrukle iz Esplanade. Bila je nedjelja poslijepodne, Mirela i ja sutra radimo i moramo se večeras pripremiti za novi tjedan, iščupati obrve i srediti nokte, oprati kosu i pokušati napraviti nešto nalik na frizuru. Zato je užitak doći kod Helene u trenirci, kose svezane u rep, bez šminke na licu i znati da ćeš se dobro provesti. I tu se vidi ključna razlika, Lucija i Helena obavile su sve to jučer, jer subotom navečer idu vani. Katja, Helenina prijateljica zubarica, došla je pak s prehladom, pa ništa na njoj nisam razaznala osim natečenih očiju i nosa koji je curio kao da je netko otvorio slavinu. „To su sinusi“-je sve što je uspjela reći u prvih pola sata.
Na Heleninu licu vidjela sam tragove crne olovke u kutu očiju, koji nisu temeljito prije spavanja očišćeni, kao jasan trag da je noć bila burna.
„Dokad ste bile vani, priznajte.“-rekla je Mirela, s trunkom zavisti u glasu.
„Ja do dva. Pitanje je dokad je bila Lucija.“-rekla je Helena i značajno pogledala u Lucu, koja se tog trena blago zacrvenila i uzela palačinku, samo da ne progovori.
Lucija je ona čijim se ljubavnim životom najviše bavimo, dajemo joj savjete i pravimo se da smo pametnije i iskusnije, samo zato što smo se mi udale, a ona nije. Kad dobiju vjenčani prsten, žene drugačije komuniciraju sa svijetom, jer je jedna od najvećih ženskih frustracija, da ih nikada nitko ne zaprosi, tada riješena. Pa čak i kad se prošnja odbije, to je već nešto. Lucija je bila u kategoriji da je uvijek malo nedostajalo, zbog toga jer su je privlačili zauzeti muškarci, kao i oni koji žive daleko, pa su nedostupni, zatim oni nezainteresirani, koji je gledaju kao prijateljicu i jadaju se na svoje djevojke ili žene baš njoj.
Palačinke u umaku od marelica
Ukratko, Lucija je uvijek bila zaljubljena u nekog s kim nije mogla zasnovati brak. I sad bi lako donijeli zaključak da Luciji zapravo do braka nije i da su njeni izbori upravo takvi da joj se slučajno ozbiljna i trajna veza ne bi dogodila. No, s druge je strane gorljivo željela dijete i tu su se njene želje i stvarnost nalazili u golemom raskoraku. Tu su činjenicu koristile kolegice s posla, pa je Lucija čuvala njihovu djecu, nerijetko vikendom, dok su one izlazile s muževima, sve dok joj se na vratima ureda nije pojavila svježe rastavljena Helena i objasnila joj da vikend dadilja ostaje stara cura, pa joj zabranila te aktivnosti i počela s njom bjesomučno izlaziti.
Uzela sam palačinku pažljivo, da mi umak ne padne na donji dio trenirke, i upitala:
"A zašto je Lucija trebala ostati sinoć do kasno vani?"
Helena je to jedva dočekala.
"Zato što je imala dejt s frajerom kojeg odobravam, po prvi put mi se neki kandidat čini ozbiljnim."
Lucijino lice nije odavalo da dijeli takvo oduševljenje.
"Meni se čini da ništa od toga."-rekla je, gutajući zadnji zalogaj palačinke.
"Zašto?“-upitala je tada Katja, jer joj je konačno prestao curiti nos.
"On je jedino u većoj gabuli od mene, od svih ljudi koje poznajem. Zato mi se toliko svidio."-rekla je i pogledala Helenu prijekorno, nije joj bilo lako.
"Pa u čemu je problem?"-začudila se Katja i kihnula.
"Sinoć smo se vidjeli treći put, nisam ga prije mogla pitati o njegovoj situaciji, nekako sam se bojala što ću čuti. Ima 45 godina i ne nosi prsten, ali opet, nikad ne znaš.“-rekla je, a Helena je klimala s odobravanjem. Imala je iskustva s tim.
"Rastavljen je i samohrani je otac."-dodala je potom, a nekako je izgledalo da bi mogla zaplakati.
"Pa to je dobra vijest."-rekla sam glupavo, u želji da je nekako odobrovoljim.
"Nije. On ne može imati djecu, pa su supruga i on, na njezino inzistiranje usvojili djevojčicu. Prilično brzo su u tome uspjeli, on je pravnik, a žena mu je farmaceut, imali su sve uvjete, stan i tako to... Prije dvije godine žena ga je ostavila i otišla živjeti s ljubavnikom, a on sam podiže malu. Žena je s ljubavnikom, koji je njegov prijatelj, rodila dijete prije nekoliko mjeseci. Sinoć je rekao da on još uvijek vjeruje u ljubav i brak, ali dijete je s njim nemoguća misija.“-dovršila je Lucija i uzela još jednu palačinku.
Na ovo čak ni Helena nije imala što reći. Samo smo se pogledale.
"Pa, možda ipak..."-počela je Katja.
"Ja želim djecu."-odrezala je Lucija, čija je bol u očima bila jača od tišine koja je nastupila.
Nisam znala što bih rekla, ni ima li se tu što reći. Traži li ljubav uvijek od nas da za nju podnesemo žrtvu? I mora li biti veća i od života samog? Što bih učinila da sam na Lucijinom mjestu, bilo je očigledno da joj se čovjek jako sviđa? Uzela sam još jednu palačinku u tišini, a onda smo počele pričati o vremenu.
:(Još nema komentara