Čega se bojimo u kuhinji?

Čega se bojimo ukuhinji?

Puslice i roast beef!! Moj strah i trepet u kuhinji!! Nakon bezbroj pokušaja još uvijek nisam zadovoljna. A i ona dva ili tri puta kad su mi uspjeli, ne znam točno što je tomu bio razlog. Iskreno, prestala sam ih praviti. Zasad...

Jaja – naoko bezazlena, ali…Pretpostavljam da svatko ima svoje puslice i roast beefove! Postoje jela kojih se bojimo, uglavnom zato jer zahtijevaju stroga pravila, iskustvo i tehniku. Savjeti koje nam dijele knjige, prijateljice, internet najrazličitiji su, nekad čak i potpuno suprotni, tako da nas samo dodatno zbunjuju.

A koja su to jela kojih se većina neprofesionalnih kuhara plaši?

Svakako jela s jajima. Jaje izgleda krajnje bezazleno i često karijera svakog obiteljskog kuhara započne s nekim »na oko«, »utvrdo«, »umeko«. Brza su za pripremu i jeftina, pa predstavljaju savršen sastojak za treniranje.

Neka digne ruku onaj, urođeni talent među nama, kojemu je od prve uspjelo napraviti tamnozlatni, tekući, prozirni karamel?

Međutim, kad od tog jednostavnog i jeftinog čuda treba napraviti, naprimjer, souffle, majonezu, zabajon, pa čak i poširana jaja ili famozne puslice, priča se mijenja.

Zbog svoje dvostruke prirode, bijele i žute, kao i kemijskog sastava jaja su savršeni sastojak za korištenje prilično kompliciranih kuharskih tehnika. (Moj posljednji pokušaj bila je pasterizacija jaja u kori, tako da ostanu savršeno »sirova« kad ih se otvori, ha?!)

Šećer – ne boje ga se samo dijabetičari

Šećer je još jedan od sastojaka koji nas mogu preplašiti. Neka digne ruku onaj, urođeni talent među nama, kojemu je od prve uspjelo napraviti tamnozlatni, tekući, prozirni karamel?A da se istodobno nije opekao?

Ah, da, tisuću je savjeta o tome treba li dodati vode i koliko, treba li miješati i čime ili samo protresati lonac, treba li skidati kristale s rubova lonca, je li bolja jaka ili slaba vatra… a da bismo na kraju zaključili kako imamo krivi lonac, krivi štednjak, a možda i krivi šećer?

Čokolada na crnoj listi

Među sastojke s crne liste dodajem i čokoladu!! Jedina dobra stvar s čokoladom je ta da svaki uspjeli ili neuspjeli recept nađe svog »obiteljskog tamanitelja«!! Sigurna sam da smo svi mi koji smo se okušali u pripremi lava kolača netremice stajali pokraj vrata pećnice kako nam ne bi promaknuo povijesni trenutak nastanka vulkana! Kao i onaj jedini savršeni kada ga bez oklijevanja treba izvaditi i odmah, trčeći, staviti na stol!

Koliko glazuranije ispalo sjajno, koliko ih je ispalo tekuće ili pregusto, koliko smo puta u toplu tek rastopljenu čokoladu stavili hladno mlijeko jer nam se nije dalo vaditi i prljati lončić da bismo ga zagrijali, tješeći se kako se ovoga puta katastrofa neće dogoditi, kao da nas naše znanje i iskustvo u ovom slučaju stavlja u kategoriju mađioničara, a ne bedaka. Naravno da se glazura »zgrudala«!

Kad meso ulijeva strah u kosti

Na popis moram staviti i meso! Znam, mi iz mesoždernih podneblja, gdje su mesnice kultna svratišta, ne bismo se trebali bojati pilećih krilca, telećih jetrica, svinjskih kotleta. Da budem preciznija, malo me plaše veći komadi mesa, kod kojih ne mogu provjeriti stupanj pripreme (naravno da imam toplomjer, ali nikada nisam sigurna jesam li ga dobro stavila).

Izgleda da nisam jedina jer među kompliciranijim receptima nalazi se govedina Wellington, tj. meso koje se peče umotano u tijesto. Slično je i s engleskim slanim pitama koje sliče kovčezima u kojima je skriveno povrće i meso ili riba, kao i francuskim receptima koji u naslovu imaju ono zastrašujuće en croute, što znači zamotano u lisnato tijesto (sir, losos, meso, povrće).

Ne ostavljaju nas ravnodušnima ni jela koja zaslužuju spektakularni izlazak na scenu, poput flambiranih palačinki, ribe koju iskopavamo ispod kore od soli, gore spomenutog lava kolača koji mora iscuriti s prvom žličicom. Pretpostavljam, sve ono što ne možemo u potpunosti kontrolirati.

Tagovi

7Komentara

Majoneza...uvijek za mene ruski rulet,hoće li se stisnuti ili ne,pitanje je,pa sam odustala od pokušavanja,i kupim gotovu.Ne jedemo je često,pa se ni ne zamaram grižnjom savjesti.

Bijela čokolada,točnije njeno topljenje,je isto ponekad traumatično.Dok nisam negdje pročitala da je treba topiti sa malo ulja.

Krasan članak,tracy!

kolače ne pravim , tako da kod njih nemam strahova . sjećam se , ranije doka sam ih radila , glazura mi je uvijek bila strah . želja da bude sjajna, da se dobro reže . znalo je svakako ispasti, ali i tada se sve u slast smazalo...

Danas razmišljam , da li je to strah , nisam sigurna kada pravim nekakva morska jela. što i kako očistiti , kako dobiti onaj izvorni okus. učim , a kažu mi da imam smisla i za ova morska jela i da radim  baš "po domaći".... 

Wellington , nije jednostavno napraviti kako treba. hoće li tijesto biti vlažno , kako će izgledati....umaci , marinade , nisu to strahovi , ali istina je da razmišljam kada ih radim....

sreća je da  ima dobrih recepata ,recepata kojima vjerujem i u takvim trenucima kada razmišljam oni mi otklanjaju sumnje, strahove....

volim tvoje članke.... 

Moja trauma je przenje u dubokom ulju, kad ga sprzim odgore a unutra ostane nepeceno... i tako evo vec 15-ak godina. Prestala sam da pokusavam, krofne jedemo kad neko drugi pravi. Svu teoriju drzim u malom prstu: zagrejes ulje na jako, stavis krofne, malo smanjis vatru, poklopis, strana koja je bila gore sad ide dole, manji sud, vise masti, evo sad ce venac... i nista, u praksi je to nejestivo. Ne da mi se vise. A ni za ribu nisam strucnjak.