Svi crkveni svetki su završili, sečanj nas i dalje iznenađuje z dana v dan i kaj nam preostaje nego se lepo prilagoditi vremenu i splanirati kaj nam je za delati. Ono kaj nikak nesmemo napraviti je da se prepustimo „općoj depresiji“ koju nam furt oče nametnuti političari i druge sveznalice. Jest da je situacija malo konfuzna i čudna ali za mesec-dva sve bu to leglo na svoje mesto. Morti nam baš ovaj tjedan priroda podari malo lepšega zimskoga ugođaja. Proleče samo kaj nije došlo.
Setil sam se Gjalskoga (1)
Ako vas malo služi pamčenje z onih gimnazijskih dana bute se sigurno setili jednog velkoga hrvatskoga pisca Ksavera Šandora Gjalskoga koj se zapraf zval Ljubomir Babić. Rođen je v Gredicama, Hrvatsko Zagorje, 1854-toga leta. Njegov je stari bil vlastelin, sin mu se zaškolal za fiškala i služboval je posvakud po Hrvatskoj. Ono kaj je meni interesantno da je između ostaloga služboval i v Koprivnici. Dok je završil svoj aktivni radni vek smiril se v svojim Gredicama al se onda posvetil politiki kaj se itekak more prepoznati po sadržaju tekstova koje je pisal al i po ljudima z kojima se družil. Mene naravno ne zanima politika nego ono kaj se događalo na skupovima njegove pajdašije po starim zagorskim kurijama. I baš na tim skupovima se dobro jelo i pilo a to je tema o kojoj bi štel nekaj zapisati.
Dok se spomene Gjalski ljudi se mam setiju opče poznatoga romana „Pod starim krovovima“ jer je to negda bila obavezna lektira za vreme gimnazijskoga školovanja. No ja sam ovih dana našel na svojim policama knjigu pod naslovom „Idile i sjećanja“. Pojavila se v knjžarama početkom 1991. dok su ljudi bili zaokupljeni čist nekakvim drugim problemima. Baš ovih prosinečkih i sečanjskih dana meni se čini pravo štivo za večernje vure. Dok to čitate čini vam se da čitate „Pod starim krovovima 2“ jer su neki likovi isti, atmosfera je ista i, kaj je meni jako važno, jede se i pije v svakoj mogučoj priliki. Bum vas podsetil na pojedine odlomke z te knjige koja bi se v na nekim stranicama mogla zvati i „kuharica onoga doba“.
Kak je baš ovih dana bilo blagdansko vreme evo kaj je Gjalski napisal o Badnjaku:
„Sjevernjak sve jače huljio i brijao; iz dimnjaka stare kurije upravo sukljao gust, crn dim i svjedočio da su peći tople...“ Morete si zamisliti tu zimsku atmosferu v naše današnje vreme?
„U staroj je kući sve odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunka. Iz kuhinja se čuo zapovjednički glas staroga sukača Petra i žurna poslemost sluškinja...“Tu mam vidite celu ekipu vrednog kuhinjskoga osoblja kaj si moremo samo sanjati. Sve delamo sami a zaposlene ženice na Badnjak najprije delaju na svojemu radnome mestu do treče-četrte vure i ak nemaju doma mamu ili baku v kuhinji buju z kuhačom v rukama dočekale i Božiča.
A tek bor! „U pročelju stajao dosta visok mlad bor, urešen pozlačenim jabukama, orasima i lešnjacima, sitnim svjećicama od voska i lancima od papira raznih boja. Tramovi su bili također nekićeni zelenim grančicama i na tankim se nitima njihale po zraku jabuke-božićnice, a nad stolom visio takozvani jež, jabuka obložena samim lešnjacima, taj glavni znak Badnjaka u starim hrvatskim kućama. Pod čitavim stolom bila razastrta čista, žuta slama, a sam stol bijelio se od finog stoljnaka, nasred kojega bijaše veliki križ, naprosto svezan od dugih vlati ražene slame.“
Morti bute mislili da naši staro nisu mislili na post? Ni govora. Lepo piše ovak:
„Odbila je sedma ura kad sjedosmo za stol. Zaredala sva moguća starinska posna jela. Batorić je strogo pazio da na Badnjak u njega ne bude mesa, ali se zato njegov stalno namješteni ribič Janko morao pobrinuti to sigurnije za soma i šarana.“
Negda mi dojde da postanem ribič i v ovim ozbiljnim letima, pa da si čovek sam vlovi prirodnoga soma ili šarana. Svojedobno sam imal prijatele z Prekodravlja koji su mi tu i tam znali donesti friško vlovljenoga šarana ili soma koj je to jutro još po Dravi plival. Danas morete kupiti šarana z ribogojilišta ili „file vijetnamskoga soma“ ali morate biti jako oprezni kak ga bute pripremili za jelo. Dugo si pak želim pojesti smuđa ili kečigu z Dunava. Vredilo bi napraviti izlet do Baranje i omastiti brk z friškom ribom.
I kaj sledi nakom ovakve večere?
„Društvo postane naskoro veselo i glasno, premda nam nije bilo našega običnoga stoloravnatelja podjašprišta Ercigonje... Mjesto njega ravnao je Lacica Kuntek.“
Bilo mi je drago ovo prečitati i setiti se da smo do nedavno i mi v našoj klapi imali svoje pajdaše zadužene da bar malo podsečamo na ta davna vremena dok su se takve regule poštivale. Deda Jendraš je podučil svojega vnuka Andiju, mojega kuma Fjaku još v ranoj dobi kak se ponaša za stolom. Kak je deda imal svojedobno jako preštimanu pajdašiju kak su bili legendarni gradonačelnik Koprivnice Švarc i njegov kolega gradonačelnik Varaždina Vargović, moj je kum Fjaka još kak klinac nafčil kak su podeljene uloge za stolom. On je v goricama preuzel ulogu stoloravnatelja, Pepek je dugo let bil naš fiškuš a najprije ja pa onda Slavo smo imali važnu ulogu šefa kuhinje. Vunzbacitelj nam nije trebal jer smo bili jako miroljubiva čeljad. Onda se priroda pobrinula da nam zeme „glavne uloge“ i nekak su i te goričke regule pale v drugi plan. Kak je pak pred nama jedan jako velki vinski svetek Vincekovo vreme je da se vrnemo starim tradicijama i podsetimo se i na Gjalskoga i na naše stare.
Nekolko tih rečenica mi je takaj privleklo pažnju: „Čovjek postaje sve ljepši i bolji! Ja bih želio da svi Hrvati više cijene svoje običaje, jer ih najsigurnije čuva od tuđinstva, pa i hrani u narodu poštovanje samoga sebe i ponos. Ali, dakako, u nas se baš radi naopako!Toga više nema možda u čitavom svijetu. Uvijek nam je na ustima slavna prošlost djedova, a ipak nijedan narod nije tako brzo, tako lako zabacio stare uredbe.“
Znate kaj dragi moji? Imam nekak osečaj, ak ovak nastavimo, da bumo uskoro krštenje mošta na Martinje i obrezivanje trsja na Vincekovo obavljali na našem „materinjem engleskom jeziku“. Mislite da sam preteral? Morti. No ak malo pažljivije slušate oko sebe, čak i državne medije, bute vidli kolko se najde lepih domačih izraza za koje trebate pri ruki imati i engleski i rečnik stranih reči.
Kak v ovoj knjigi ima još nekaj prelepih prizora o blagovanju naših predaka, bum si dozvolil još nekaj napisati na tu temu.
Drugi tjedan bum imal prilike napisati kak smo mi to ovo leto obiležili Vincekovo.
Pondelek
Juha/Glavno jelo: Kisela juha od pilečih želučeki srca i ostaloga sitniša z mao krumpira. To je Đurina i moja najdraža kisela juha.
Desert: Jastuk torta od nedele je prevelka da ju pojedemo v jedan dan. Dio smo i podelili.
Kak nemam sliku z onih davnih vremena evo kak zgleda Đurina „jastuk torta“
Tork
Juha: Bela juha ze sitnim rezancima
Glavno jelo: Krpice zeljem i nekakav falačec podinstanoga mesa ili par kranjskih.
Desert: Puding od vanilije
Sreda
Juha: Koprova juha
Glavno jelo: Mesna pita, zdela šalate
Desert: Smuti od voča koje imate doma
Četrtek
Juha: Kobasičja juha
Glavno jelo: Špagete ala francuski krumpir, turšija
Desert: Kompot od jabuka
Petek
Juha/Glavno jelo: Grah zeljem z malo suhoga mesa; v grah je dobro navek deti koj falačec špeka i koju kožicu
Desert: Lagani gemišt
Subota
Juha/Glavno jelo: Čušpajz od mahuna; dodal bum malo „zmrznutoga pečenoga mesa“.
Desert: Dobra je i zdena voda
Nedela
Danas je Vincekovo pa vam bum napisal kaj smo imali mi v goricama.
Aperitiv: Dve tri vrste rakijice protin upale pluča
Predjelo: Tu se nigda nezna kaj bu pajdašija donesla kak svoj prilog jelovniku, al sigurno znam da bu jegera, par dva domačih kobasi, domačega špeka, dve-tri vrsti sira i kosana mast.
Glavno jelo: Tu nema promene več desetlječima: bočing iliti juneča koljenica na češnjaku, dinstani grah, šalata od kiseloga zelja.
Desert: Krakojeva kuruzna zlevanjka, gemišt v dovoljnim količinama
:(Još nema komentara