Svako djetinjstvo je drugačije¸ jednako lijepo i nezaboravno¸ prati nas kroz cijeli život. Možda su se neki od vas našli u mojim prijašnjim pričama, premda smo odrastali kilometrima i kilometrima udaljeni jedni od drugih¸ da zaključimo bilo je lijepo¸ ali, ne vraća se, i zato uživajmo u svakom daljnjem trenutku svoga života, bez obzira na sve...
0va gornja slika prikazuje malo slavonsko selo u kojemu sam odrasla, provela toliko lijepih trenutaka, iz kojega sam otišla, ali ono je zauvijek ostalo u mom srcu ... moglo bi se reći red smjeha, veselja ... a onda koja suza, malo plača da ori cijeli sokak... pa opet ispočetka ... po cijele dane...
Škola i crkva¸ glavna mjesta u svakom selu, mislim na okupljanje, pa tako i u ovom mom... ali da ne zaboravim na trgovinu, poštu, vatrogasni dom, čak i jedna gostionica svima dobro znana. sasvim dovoljno za jedno veselo i nestašno dijete. Najvažnije je bilo da je sokak dovoljno širok, a ako su tu bili i prijatelji¸ sasvim dovoljno, uz poneku loptu, vijaču, gumu za preskakanje, a i bicikl¸ nitko sretniji od nas u to vrijeme...
Međutim svako dijete mora odrasti i poći u školu, imali smo osmogodišnju školu, u kojoj sam ne samo stjecala znanja , nego i stekla još mnogo novih prijatelja... bili su to dani za pamćenje. Kasnije ješkolovanje valjalo nastaviti u obližnjem gradu¸ bilo je to vrijeme Centara za usmjereno obrazovanje¸ nakon toga, ponovno dalje¸ ali o tome jednom drugom prigodom nadam se, vraćam se ja mome malome selu srcu dragom...
Trgovina - bila je samo jedna... meni je bilo bitno da imaju dovoljno slatkiša i naravno sladoleda, a ostalo... što bi mama radila ,neka i ona o nečemu brine, zar ne? Vrijedilo je pravilo, ako nema u selu ima u gradu. Spomenuh i vatrogasni dom, tamo su se održavale razne zabave¸ znate ono za NOVU GODINU, osmi mart, nije bilo onda Valentinova ... to su bili plesovi uz "živu glazbu", a održavali su se tu i svatovi. Svake godine vatrogasci su išli po selu prikupljati sredstva za svoj rad, a održali bi i po koju vježbu naravno...
A crkva¸tu neću ići baš u detalje, ali ću samo napomenuti da su to bile 70 - godine, a mama učiteljica¸ možda ste i shvatili što sam mislila reći¸ pred crkvom davno prije su bile tri lipe¸ nije bilo ništa ljepše nego proći ispod njih u vrijeme cvatnje, njihov opojni miris širio se posvuda...
To je bilo prije¸ a danas sve je nekako drugačije¸ puno čega više nema, ali pojavilo se nešto drugo. Nema više stare gostionice,sada su tu kafići¸ pošta je obnovljena, kao i škola i crkva, dobili smo nove trgovine i¸ a što je ostalo isto . Malo toga¸nisam ni ja više ista, a kamoli jedno selo. Znam što je ostalo isto, moja kuća, roditeljski dom, ljubav¸ one dvije drage sijede glave koje volim najviše.
SJEĆANJE JE KAO VJETAR, BIO BLAGI POVJETARAC ILI OLUJA... uvijek se javlja.... ali i nestaje. A onda nam ostaje stvarnost u kojoj nas čekaju naši najmiliji za koje živimo i stvaramo....
Ovo nisu moje misli, ali nisam odoljela¸ učinilo mi se prigodno uz ove gornje redke...
OČIMA DJETETA
Poželi si oči i srce djeteta koje veselo vrišteći, trči zabranjenim travnjakom, klikće
zbog jedne sićušne ribice što klizi kroz vodu, raspituje se o zvijezdama i tko ih je
zapalio, i koje te nikad ne voli zbog tvoga debeloga novčanika, nego zato što se znaš
igrati i smijati, jer znaš pripovijedati fantastične priče i pjevati vesele pjesme.
PHIL BOSMANS
:(Još nema komentara