Voće bogata okusa, nešto između marelice i dinje, koje dolazi u doba godine (studeni, porosinac) kada su na policama marketa većinom citrusi ili voće iz hladnjača. Svojom bojom nas podsjeća na ljeto.
Moj prvi susret s kakijem (pomikaki, japanska jabuka i još nekoliko sličnih naziva) bio je tipično, na policama marketa. Kupila sam, probala i oduševila se. Tada sam malo prosurfala po internetu n bi li saznala što više podataka o tom meni divnom voću. Kada sam saznala da uspjeva u Sloveniji i to ne u primorskom dijelu, već u blizini granice nedaleko Zagreba (Brežice) zaintresirala sam se da nabavim sadnicu i da je posadim u svom vrtu. Kada može u Sloveniji može i u Slavoniji. Od ideje do realizacije prošla je godina dana. I evo voćka je u mom vrtu već petu godinu. Prvi plodovi su se se ukazali več druge godine, doduše bilo ih je pet ili šest, a li radosti nije bilo kraja. Slijedeću godinu je stablo odmaralo, a onda opet nekoliko plodova. Da bi ove godine me obradovalo s nekih stotinjak plodova.
Plodovi su izrazito lijepe boje, ali ubrani sa stabla nisu jestivi, jer ako ih uberete i probate, razočarati ćete se, jer u trpki i tvrdi. No ako odstoje neko vrijeme i dobiju sjajan i staklasti izgled sočni su i prefini, a uz to su puni vitamina i minerala, što nam u ovo doba godine i treba.
Za sada ih jedem sirove i samostalno, jer mi je okus tako dobar da mi je žao da ga kvarim mješajući ih s drugim okusima, u npr. zelene kašaste sokove ili neke marmelade i sl. Vjerojatno kao će stablo rasti i u skladu s tim i broj plodova, i kada nećemo stizati pojesti ih sirove, a i kada namirimo prijatelej, vjerojatno ću se upustitit u razne egzibicije i prerade kakija. Do tada ću uživati u sirovom okusu, punom vitamina i slasti.
:(Još nema komentara