Cool-rođendan i sjećanje na romane "Vlak u snijegu" i "Družba Pere Kvržice"

Otići ili ne? Odluku o odlasku na proslavu 7. rođendana Coolinarike trebalo je donijeti brzo kako bi se mogao prijaviti dolazak ili osloboditi mjesto.

Popis članica i članova bio je jako primamljiv, više od pola osoba na popisu nisam upoznala u živo, a toliko ih je koje bi voljela vidjeti. Otići ili ne? Otići sama iz cijele Istre? Zagreb i nije daleko, 3 i po sata vožnje i tamo sam. Dogovori preko maila, Feisa i Coolinarike, ponude za odlazak na kavu, čekanje na autobusnoj ili kolodvoru učinile su vrijeme dolaska u Zagreb još bržim, sigurnijim, prvo SaDaKa, pa tamarichka, tnova... Odlučila sam se za tamarichku i susret već u autobusu u Karlovcu, a radnim ženama rekla: „dođite kad stignetee, mi ćemo se glupirati do 17 i onda idemo dalje“ 😉. Veselila se što ću za ta dva sata do polaska autobusa za Koprivnicu naći i Medu22, Ogrebotinu, Omniu, Yupieyu, te se zajedno sa tamarichkom i njima smijuljiti i pričati sve u šesnaest 😁. 

Odabir autobusa i traženje kraće rute, izbjegavanje linije kojom je vožnja trebala trajati 5 punih sati nije se pokazalo kao najbolje rješenje 😎. Već u centru Istre naišla sam na snijeg, mislila sam  kako će ta bjelina biti samo negdje do Učke pa onda malo u Gorskom kotaru i to je sve..ništa strašno. Tako je i bilo do Gorskog kotara koji je ipak pokazao svoje zube ☃. Nespremnost i neodgovornost vozača koji su ljetnim gumama na šleperima i autima zakrčili cestu nažalost i saobraćajnim nesrećama te onemogućili nesmetan rad ralica učinili su svoje. Vozili smo se sve sporije, na kraju i stali, stajali više od 2 sata pa umjesto da u Karlovac stignem u 14 sati i da mi se pridruži tamarichka, autobus je tamo stigao tek u 16.45 🙁. Slanje sms-ova, zvonjava mobitela u autobusu, javljanje o kašnjenju bila je glavna zanimacija svih putnika. 

Tamarichka se smrznula čekajući. Javila sam Andreji kako ne stignemo na vrijeme. Kasnije nam je ona javila da ukoliko ne stignemo na Podravkin autobus imamo vlak u 18.25 za Koprivnicu - to je još bila i dobra solucija jer iskreno tko bi nas čekao cijelih sat vremena. Konačno je ispred nas stigla ralica, krenuli smo brže, raspoloženje se popravlja 🙂. 

Stižemo u Karlovac, spremam mjesto za tamarichku, gledam prema ulazu, nema nikakve plavuše 😐, gdje je, zovem ju da ne propusti autobus, kaže otišla je drugim autobusom prije 10 minuta. Zovem omniu, kaže u Zagrebu su već 40-tak minuta (hm, a kud su me oni prešišali), polako počinjem kipiti, sandru5 nisam ni zvala misleći oni su autom već isto tako stigli ili su negdje ispred mene (a bila sam tako u krivu). Do mene je u Karlovcu umijesto tamarichke sjela starija gospođa.

Nazove me Andreja, pričamo ponovo o vlaku kao dodatnoj opciji jer do Zagreba još imam bar sat vremena, nakon nje dobijem sms od SaDaKe i kolege s posla s pitanjem do kud sam stigla, kolegi sam bez puno razmišljanja napisala „Do sloma živaca!“, a SaDaKi kako sam već pomalo nervozna i najradije bi se vratila natrag u Pulu. Nazvala me, vjerujem da je po glasu shvatila da sam vam sebe, a usput sam joj i prekinula vezu zbog drugog poziva kojeg sam greškom također prekinula.

Pomisao o tome kako ću u Zagreb doći u najboljoj verziji možda do 18 sati, trčanje po snijegu na tramvaj, snalaženje do Željezničkog kolodvora i traženje vlaka nije mi baš bilo izvedivo u tako kratkom vremenu pa sam već bila odlučila: ako me to zadesi jednostavno ću se vratiti sljedećim autobusom kući, osim ako se isto dogodi i sa tamarichkom pa pokušamo zajedno stići na vlak. Još nekoliko poziva i pitanja gdje sam totalno su me izbezumili jer je svugdje bila neka gužva, bila sam u busu na katu, gornje prednje staklo puno snijega, bez brisača, table na cestama bijele od snijega, a vrijeme je brzo prolazilo, pitanje SaDaKe gdje sam i moj izluđeni odgovor primijetila je gospođa do mene koja je samo onako usput rekla „kod Arene“, onda sam shvatila da je moje ludilo pre očito, gospođa je samo rekla: „Budite sretni što ste bili u autobusu u toplom jer mi smo se čekajući autobus u Karlovcu na snijegu smrzavali skoro 3 sata. Ponovni poziv Andreje s riječima da sam po njihovoj procjeni za desetak minuta u Zagrebu (nisam joj to baš povjerovala) i novim planom, dao mi je naslutiti kako me ekipa iz Podravkinog autobusa želi smiriti pa sam to i sama pokušala.

Evo to je bilo to.. ostalo znate, Družba Pere Kvržice iliti podrška – cool-cure su nas čekale i ohrabrivale 😇. Tamarichka stigla u Zagreb, za njom stigla i ja, javile se Andreji i autobus Podravke krenuo, doslovno smo uskočile u autobus u vožnji. Prvo lice u autobusu bilo je Medo22, pa onda tnova i još neka poznata lica, a pogled na prednji dio autobusa i osmjeh članica koje su tamo sjedile te lica koje je bilo totalno iznenađenje, jer tko je znao da i BiserkO dolazi, (ljudi pa žena je iz Kanade potegla) donio je konačni mir.

Upućujem veliku zahvalnost Uredništvu, posebno Andreji, vozaču i članicama koje su se u autubusu našle, Karmeli pa i mojim kolegama s posla koji su to popodne i večer mislili na mene i zvali me. Ako sam uspjela malo dočarati doživljaj putovanja do Zagreba jasno vam je koliko mi je laknulo kad sam se konačno našla sa ostalima u autobusu. Gotovo 11 sati bez hrane – taman super dijeta (btw na ročkasu nas je čekala fina klopa), pola litre vode – jako knap, autobus nije stajao nigdje pa je dolazak u PRC nakon više od 9 sati vožnje bilo pravo olakšanje.

Još je nekoliko članica imalo sličan doživljaj, stigle su na rođendan još kasnije. Najvažnije u svemu je što je na kraju sve sretno i veselo završilo u ugodnom i veselom društvu, krasnoj glazbi i finoj klopi! Ostale dogodovštine s druženja prepuštam na pisanje nekom drugom.

Sretan rođendan Coolinarika! Hvala na što postojiš i obogačuješ ne samo kuhinju nego i svakodnevni život svojih korisnika: novim iskustvima, druženju pa i velikim prijateljstvima bez ikakvih granica ili udaljenosti na Zemlji !!