Celijakija - definicija i simptomi

Celijakija je autoimuna bolest koja se javlja kod osoba koje imaju nasljednu sklonost, a uzrokuje ju konzumacija glutena i njemu srodnih bjelančevina koje se nalaze u pšenici, raži i ječmu.

Dvije grupe oboljelih: simptomatske i asimptomatske osobe

U oboljelih od celijakije unos glutena hranom uzrokuje kronična oštećenja u tankom crijevu. Posljedica oštećenja na sluznici crijeva je oslabljena funkcija crijeva uz simptome malapsorpcije (poremećena apsorpcija hranjivih tvari). Tipični klinički simptomi bolesti kao što su proljev i malapsorpcijski sindrom, više nisu najčešći oblici same bolesti. Netipični simptomi te tihi oblik bolesti postaju sve češći. Na temelju kliničke slike, oboljele od celijakije možemo podijeliti u dvije grupe: simptomatske - osobe koji imaju simptome i asimptomatske - osobe koji nemaju simptome bolesti. Naime, celijakija može biti prisutna i bez simptoma koji bi ukazivali na bolest. U ovim slučajevima bolest se prepozna testom probira kojim se u krvi traže specifična protutijela, a takvo rano dijagnosticiranje može spriječiti napredovanje bolesti i razvoj komplikacija. Kod osoba koji imaju simptome bolesti, oni mogu biti vezani za probavni sustav ili mogu biti i izvan probavnog sustava budući da celijakija može zahvatiti gotovo sve organe.

Simptomi koje može ublažiti bezglutenska prehrana

Uobičajeni crijevni simptomi su proljev, nadutost, pojačani vjetrovi i bol u trbuhu, ponavljajuće povraćanje te zatvor stolice (opstipacija). Oboljeli od celijakije mogu imati i promjene u usnoj šupljini, ranice i crvenilo sluznice, afte te oštećenje zubne cakline. U nalazima se mogu vidjeti povišene vrijednosti jetrenih enzima, a može biti poremećen i rad slezene i gušterače. Neki oboljeli ne podnose laktozu zbog toga što im nedostaje enzim (laktaza) za razgradnju ovog šećera koji se normalno nalaze na vrškovima crijevnih resica koje su u celijakiji oštećene. Stoga unos većih količina mlijeka, mliječnih proizvoda ili slatkiša može izazvati proljev, prekomjerno nastajanje plinova i grčevitu bol. Ovakvo sekundarno nepodnošenje laktoze uzrokovano celijakijom može se popraviti uvođenjem bezglutenske prehrane.

Neki od mogućih pokazatelja celijakije

Od simptoma izvan probavnog sustava češće se javlja slabokrvnost (anemija) koja može biti i jedini klinički znak u oboljelih od celijakije, čak i bez prisutnosti bilo kakvih crijevnih simptoma. Osim toga, prisutne mogu biti i modrice ili produženo vrijeme krvarenja što može dovesti i do produženog menstrualnog krvarenja ili krvarenja nakon stomatoloških zahvata. Oboljeli mogu biti nižeg rasta, mogu gubiti na tjelesnoj masi i biti mršavi, iako normalna tjelesna masa, pa čak i pretilost, ne isključuju mogućnost celijakije. U dječjoj dobi jedan od znakova bolesti može biti zakašnjeli ulazak u pubertet. Opća malaksalost, nedostatak energije i kronični umor česti su znaci celijakije u odraslih. Bolest se može očitovati i srčano-žilnim poremećajima, promjenama na mišićno-koštanom sustavu (otok nogu, bolovi i grčevi u mišićima, mišićna slabost, bolovi i upala u zglobovima, osteopenija i osteoporoza), neurološkim (glavobolja, problemi s koncentracijom, umor, depresija, neuropatija, ataksija, epilepsija) te ginekološkim problemima (neplodnost, pobačaji).

Ponekad prezentacija celijakije može biti teška i naziva se celijakičnom krizom, a očituje se lošim općim stanjem i općom slabosti, teškim proljevima i ozbiljnim poremećajem ravnoteže tjelesnih tekućina i poremećajem elektrolita.

Dermatitis herpetiformis ili Duhringova bolest naziva se još „kožna celijakija“ jer ju karakteriziraju svrbež i mjehurićasti osip, najčešće simetrično lokaliziran na laktovima, koljenima, ramenima, leđima i stražnjici te ostalim ekstenzornim površinama. Osip obično ne reagira na lokalnu primjenu masti i krema, a zbog grebanja nastaju kraste, rane i depigmentacija. Dermatitis herpetiformis liječi se striktnom, doživotnom bezglutenskom prehranom, iako do nestanka osipa ponekad može proći i do dvije godine. Pacijentima s težim oblikom kožnih simptoma ponekad je uz bezglutensku prehranu potrebno propisati i lijekove, iako to naravno nema učinak na samu celijakiju i uz lijekove je potrebno i dalje provoditi striktnu bezglutensku prehranu.

Rizične skupine

Određene skupine ljudi imaju povećan rizik za razvoj celijakije i vrlo je važno aktivno tražiti bolest u tim skupinama:

• bliski srodnici oboljelih: celijakija se, zbog genetske sklonosti, češće javlja među članovima iste obitelji. Otprilike jedan od deset članova obitelji (roditelji, braća, sestre ili djeca oboljelih od celijakije) također boluje od celijakije.
• oboljeli od nekih autoimunih bolesti kao što su: šećerne bolest tipa 1, autoimune bolesti štitnjače, autoimune bolesti jetre.
• osobe sa selektivnim manjkom imunoglobulina A (IgA)
• osobe s određenim kromosomskim nepravilnostima kao što su sindrom Down, sindrom Turner ili sindrom Williams također imaju povećan rizik za razvoj celijakije.

Izvor: Vodič za život s celijakijom, CD SKILLS projekt - dr. Zrinjka Mišak i Ida Čarnohorski, udruga CeliVita-Život s celijakijom