Igre oko novogodišnjeg stola

Priprema proslave Nove godine oduvijek je bio težak posao. Bilo da slavite skromno u obitelji ili negdje u društvu. Što je društvo veće, sve više je raznih prohtjeva. Netko voli ono, netko ono. Već gotovo cijeli mjesec, ni kriv ni dužan, slučajno čujem razgovore o pripremi Nove godine. Prijatelj se na šanku žali prijatelju kako ona Davorova Goga želi detaljan popis jela koja će se priređivati dok Davor samo misli je li je litara vina dovoljno jer ih ima puno. I tako na rubu svađe svi se dogovore da će jedna Cola i dvije litre gustog soka biti potpuno dovoljno.

Odojak, sarma i francuska salata -  to je prava dekoracija. Tome se svi vesele.

Poznata su mi ta napeta stanja. Nazočio sam i gotovo fizičkom obračunu dvojice prijatelja jer je konzervativac iz fine familije zahtijevao da "odojka mora biti" jer bez njega Nova nije Nova. A liberal je iz Zapruđa branio tezu "a kaj će ti taj odojak, i tak ga nitko neće ni dirnuti?". I nakon što su svi pristali na nepotrebnog odojka, isti je prijatelj pitao:" A tko će raditi sarmu?" Dobro da nismo svi završili u Traumatološkoj!

Takvo je pretprazničko raspoloženje. Napeto i naporno. Kao da se tu noć treba baš sve pojesti i popiti dok se još može. Jer nikad se ne zna što Nova donosi. Na ispraćaju, pogrebu Stare godine jedemo kao "jedači grijeha". U Engleskoj, točnije u Walesu, postojali su ljudi koji su se zvali - "sin eaters" ili "jedači grijeha". Prije pogreba i za vrijeme pogreba "jedač grijeha" bi jeo i tako na sebe preuzeo sve pokojnikove grijehe. S kobasicom u ustima i pivom u ruci žrtvovao se za pokojnika i bio opasan konkurent svećeniku. 

Dobro, moram priznati da je teror proslave Nove ipak malo splasnuo. Jedan neradni dan stvarno nije dovoljan za ozbiljnu feštu, tj. za oporavak od ozbiljne fešte. (Nadam se da je izumro i onaj smiješni hotelski običaj - repriza Nove godine. To je ono kad se pretvaraju da čekaju Novu i jedu ono od jučer.)

A što se hrane i pića tiče, netko mora odlučiti. Stoji li se ili sjedi u novogodišnjoj noći? Ta će odluka odrediti i hranu i piće. Ako se sjedi i jede, a samo na trenutak zapleše, onda je tradicionalni stol nužan. Odojak, sarma i francuska salata - to je prava dekoracija. Tome se svi vesele.

Ali, ako je to proslava na kojoj se stoji, pleše i "upucava", onda je bolji "zapadni" pristup. Čips, nachos & salsa, lješnjaci, orasi, indijski oraščići, svježe povrće koje će se umakati, mini pizze, desetak vrsta različitih sireva, dimljeni losos...

Kad sve ovo završi i kad se pojede posljednji komad hladnog odojka i zadnja kriška već pomalo umorne torte, dolazi do smiraja. Umorno se tijelo pokušava oporaviti od pretjerane količine proteina. Koncert iz Beča odavno je završio. Pogled u ogledalo postaje tup i neugodan, nastupa PPD - postpraznička depresija. Sve se polako vraća u normalu, a normala uistinu nije ni laka ni normalna. I tako svake godine. Sretna vam Nova!

P.S.
Ima jedna riječ koja se uporno ponavlja u vrijeme praznika. Trpeza. Posebno je vole televizijski novinari podrijetlom iz pasivnih krajeva. Misle ljudi da ta riječ znači ogromni veliki stol s gomilama hrane, prascem koji u "raljama" ima jabuku,  lavinom francuske salate i ostalim atributima blagostanja. "Trpeza" ih asocira na "trpanje" na prenatrpani stol, a ustvari radi se samo o riječi koja je došla iz grčkog, a znači "zajednički stol za blagovanje u manastirima". Toliko.